Djeca
S: Hajde, Harune, ulazi u kuću, napolju padaju granate.
Semezdin Mehmedinović rođen je 1960. godine u Kiseljaku kod Tuzle. Studirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Piše hibridne književne tekstove, izbjegava čiste forme, jer zazire od političkog koncepta čistih identiteta. Njegova najpoznatija knjiga je Sarajevo blues, a objavio je i knjige Modrac, 1984., Emigrant, 1990, Ruski kompjuter, 2011., Transatlantic mail, 2009., Autoportret s torbom, 2012., Knjigu prozora, 2014., Me'med, crvena bandana i pahuljica, 2017., Ovo vrijeme sada, 2020.
Bijela smrt
Kad padne snijeg na Sarajevo, kad bude puco bor na mrazu, toplije će biti kostima u zemlji nego nama. Umiraće se od studeni; dolazi zima bez vatre; ljeto bez sunca je prošlo. Noći su hladne i kad na nekom balkonu zalaje kućni pas, uzvrati mu hor uličnih kerova, lavežom tužnim kao dječiji plač: irski seter, inače rijetko vedar pas, samo u ovom gradu zavija tužno u noći kao Ruthger Hauer u završnim scenama Blade Runnera. Snijeg će zatrpati grad kao što je ratom zatrpano vrijeme; koji je danas dan? kad dolazi subota?, ne znam. Mrtvi su dnevni rituali, i godišnji: ko će u decembru štampati kalendare za 1993. godinu? Postoji dan, postoji noć: u njima je čovjek koji se odredio prema smaku svijeta; on zna da bi postojanje izgubilo na svojoj punoći da nema svijesti o globalnoj kataklizmi. Zato s prvim mrakom upali žižak: fitilj provučen kroz metalni uložak olovke, kojeg pluto, umotano u staniol, zadržava na površini zejtina što gori u lampi načinjenoj od prazne limenke piva; a po vedrom plamičku on može vidjeti da predmeti i lica bližnjih imaju zemaljski sjaj; i, da nema jada, do kad akšam pada.
Sarajevo
Nekada sam pisao
kako pjesma o Sarajevu treba mirisati
na hartiju onu, davnu, kojom su trgovci
umotavali naranče –
sa crtežom utisnutim na šuškavoj hartiji
sa slučajnim prolaznikom na crtežu
i minaretima pogužvanim.
Sada je grad načet; rastvorene forme,
Sarajevo podsjeća na postmoderno djelo
fantastičnih razmjera.
Toliko je stradanja, toliko jeftinih osjećanja: niko ne plače.
Smrt je opća i kič je opći.
Što je mislio Jeff Koonse
veličajući vrednote Kitscha?
Sad više ništa nije važno.
Smak svijeta otpočinje običnom gestom: pokretom ruke
mladića u maskirnoj uniformi
koji trga ružu i nosi je svojim putem.
Zauvijek kasni saznanje
da trgati ima nekog smisla –
samo ako je ruža namijenjena.
Rat
Rat je
i ništa se ne događa –
u grad idem da nam izmolim cigarete
znam tvoj miris oduvijek a opet mi
nisi nikad bila bliže – u hladna
jutra nekada si greškom u žurbi
oblačila moje donje rublje
za deset godina nismo bili skupa
koliko za ovih pet mjeseci –
sad si u mome džemperu po cijeli dan
veseli me i rastužuje istovremeno
tvoje radovanje
paketićima humanitarne pomoći
pitam se gdje nalaziš kafu
za svaku božiju večer?
ni jednog stakla na našim prozorima nema
iz sobe se kasne muhe ne daju istjerati
Bjegunac
Samo tada –
ne prije nego popiješ kafu
u staničnom restoranu;
otpravnik vozova čekićem
kucka u točkove lokomotive;
s novinama pod pazuhom –
grad se napušta u miru –
nigdje nećeš biti istinit
osim ako je goli život jedina istina
ako se prazni zrak zove slobodom –
osim ako nisi bjegunac
nemirne savjesti
osim ako nisi Billy The Kid
Ničija zemlja
Već više od mjesec dana, tamo, gdje je linija razzgraničenja leže tijela poginulih. Njima se ne može prići; bijeli transporteri UNPROFOR-a ne idu tamo da ih pokupe: nepokopani leže i duše im lutaju sa gradskim vranama.
Leš
Usporili smo na mostu
i gledali kako psi uz Miljacku
trgaju ljudski leš u snijegu
onda smo produžili
ništa se u meni nije promijenilo
slušao sam kako pršti snijeg pod gumama
kao kad zubi drobe jabuku
i osjetio divlju želju da se smijem
tebi
zato što ovo mjesto zoveš paklom
i bježiš odavde uvjeren
da smrt izvan Sarajeva ne postoji
Dunjalučar 