Iz zbirke Isus među dojkama
Nestvarne djevojčice
Mariji Čudini
Bila jednom jedna kula
U kuli: biblioteka
(To je bilo njihovo mjesto)
Usred biblioteke stoje žena i djevojčica
Djevojčica kaže ženi:
To nije bila ljubav kakvu sam željela
To nije bila ljubav kakvu si željela
Ali je ipak bila ljubav
Žena se okrene publici i kaže:
Moja djevojčica se pokvarila
Možete li mi dati drugu djevojčicu
Neku kojoj ću moći objašnjavati život
Ubrzo su došli radnici iz Odjeljenja za djevojčice
I zamijenili djevojčicu novijom djevojčicom
Izvinjavamo se zbog neugodnosti, gospođo
Nadamo se da se ova neće kvariti kao prošla
Žena se učtivo zahvali radnicima i svima im ostavi bakšiša
Bila je oduševljena svojom novom djevojčicom
Koja je bila krotka kao janje i nije joj protivrječila
Čak ni kad bi joj dugo govorila u imperativu
Najviše od svega joj se sviđalo to što joj ova nova
Za razliku od prethodne djevojčice
Ni po čemu nije sličila
Lijepo je bilo lijepoj ženi u lijepoj kuli
Osim na dane kad bi je uznemiravao zemljotres
Nije zemljotres nego pokvarena djevojčica
Čelom lupa o vrata kule
Zašto kamiondžije odlaze na Jug
jesi li znao da lisica kad umre
njene sestre se skupe u suton i plaču
a ako imaju braću
onda ništa
ispričao mi jedan čovjek što je došao
da se napije vode na našoj česmi
kaže kad flamingosi
dođu na autoput da plešu
to ne valja
znači golema je usamljenost kamiondžija
baš juče sam vidjela jednog
trubio je psovao a onda dugo
plakao u šoferskoj kabini
ovo zadnje nisam vidjela svojim očima
ali njegov auto-miris je bio
ružičasti flamingo
i sve gole žene na posterima
su bile tužne
jer su srodne duše
i onda jebiga
zato kamiondžije svake jeseni
odlaze na jug
to su prosto takve ‘tice.
Kako su me vanzemaljci ubijedili da patrijarhat i nije nešto
Kad sam bila dječak,
bila sam najhrabrije dijete u ulici.
Koja god se vratolomija smisli,
prva sam je uradila,
tukla dječake više od mene za dvije glave
i svaki put popila batine,
al’ sam ih tukla.
Kad se brat plašio da fudbalsku loptu
udari glavom, svi su mu se smijali,
a ne bih li zadivila tatu i dječake iz ulice
uzela sam košarkašku loptu
i napucala je čelom iz sve snage
tako da je sve zvonilo
kao pred službu.
Niko nije ni obratio pažnju.
Zato sam je uzela ponovo i udarila
i opet niko nije obratio pažnju na mene.
Zvonjava je postajala nepodnošljiva.
A kad sam je uzela treći put u ruke,
na nebu su se pojavili vanzemaljci
i dobacili mi: „Ti nisi pravi dječak.“
Tako sam počela da nosim haljine na cvjetiće
i volim nježne dječake koji svoju glavu
vole nasloniti na neke mekše stvari.
Ime tuge
Nisu važna naša mala slomljena srca
ni suze koje smo gubili po bulevarima neznanih junaka.
Svaka promašena ljubav na kraju postane
đubrivo za neka buduća uganuća,
nijedno srce se ne izliječi do kraja i štuca
već s prvom naglom promjenom vremena.
Ne treba plakati na svom grobu
(to je posao drugih), no se radovati,
radovati jer će se konačno svršiti neizlječivo
nerazumijevanje između svijeta i tebe.
Doći će drugi dječaci i druge djevojčice da
naslijede tvoju tugu i brinuće se o njoj kao o
vlastitom djetetu, sve dok je na sopstvenom
grobu ne predaju nekim novim djevojčicama i dječacima.
Niko se nikad zapitati neće
kako joj je pravo ime ni ko ju je rodio.
Sveštenica
više se ne plašim.
čvrsto vjerujem da će na kraju
po našim ranama popadati ružine latice
Mjesec ćemo zvati na čajanke da pričamo
kako smo jednom glavu sa ramena gubili
i šta bi sve moglo biti da nam je makar na tren
uzvraćeno ludilom i dahtanjem.
više se ne žalim.
sve je odavno zapisano u kamenu,
onda kad je otac izvukao kartu iz špila i zaledio se.
moje dječje oči su sjale u toj ljetnjoj večeri kao mačje
i nisam shvatala šta sve to znači.
samo je laki drhtaj pošao od mojih peta
da me poljubi u čelo.
znalo se već tada da će mi sudba biti trnovita,
a leđa opremljena krstom.
ipak sam se nadala.
duge godine se nadala.
ali nikad po mene nisu došli.
katkad bi neka lisica donijela kratku poruku:
„svršeno je s potragom. nisi pronađena.“
tada bih dugo očajavala pokraj porodičnog bunara
i ljubila žabe što su mi se otimale iz ruku.
sve su imale okus gvozdenih jagoda
i neutjehe.
više se ne batrgam, ne ljutim i opraštam nebu.
žao mi je nikad proživljenog djevojaštva,
pa posljednje dane među laicima ukrašavam
jednom skromnom suzom i šakom svitaca
koji formiraju nimbus oko moje glave.
sve je u redu.
spremna sam da postanem sveštenica.
Bilješka o autorici:
Vladana Perlić, (Banja Luka, 1995) pjesnikinja je i spisateljica. Objavila je dvije zbirke poezije: „Isus među dojkama“ (LOM, 2020) i „Kucanje na vrata kule“ (Zaprokul, 2020), za koju je dobila nagradu „Novica Tadić“. Dobitnica je prve nagrade Ratkovićeve večeri poezije za 2020. godinu. Bila je finalistkinja konkursa Trećeg Trga 2020. i SKC-a iz Kragujevca 2020, dobila drugu nagradu na konkursu „Slovo Gorčina“ u Stocu za 2018. i 2020. godinu, treću nagradu na Festivalu poezije mladih u Vrbasu 2020. i na konkursu Carpe Diem 2020. Poezija joj je prevođena na francuski, njemački, engleski, mađarski, poljski i hindi.
Dunjalučar 