Prahistorijski čovjek i vrijeme

Kadar iz filma “2001: A Space Odyssey”, režisera Stanleya Kubricka.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Prahistorijski čovjek i vrijeme

Kristian Kristiansen govori o materijalizaciji sjećanja u svom radu From memory to monument: the construction of time in the Bronze Age, i uprkos tome što tematizira period bronzanog doba, temeljne postavke ovog teksta, sam pristup proučavanju koncepcije vremena i odnosa prahistorijskog čovjeka prema vremenu, može se primjeniti na cjelokupnu prahistoriju: “During the Bronze Age time was upheld and personified by the story of the journey of the sun, social and heroic time by the external origin of chiefly lineages linked to travels and alliance networks, cosmological time by the myths of the origin of gods and the creation and termination of the universe.”

Tako su se, kako objašnjava Kristiansen, kroz različite akcije, tj. kroz slavu i herojska djela, ljudi približavali kosmološkom vremenu, bogovima, precima, te mitskim herojima, postajući na taj način dio slike svijeta jedne zajednice, a o njihovom djelovanju svjedoče spomenici, tj. materijalna kultura. Tu do izražaja dolazi kompleksna povezanost ljudi i predmeta, naročito kada je riječ o grobovima i grobnim prilozima istaknutih pojedinaca, heroja, ratnika. Kristiansen nudi primjer odnosa ratnika i njegovog mača: ratnik nije ratnik bez svog mača, a mač nema nikakvu ulogu bez ratnika, stoga i mač, predmet, jednako kao i čovjek, ima svoju priču, životni ciklus i biografiju. Za vrijeme svog života ratnik čini herojska djela za koja mu je potrebna ratnička oprema, a već je na primjeru iz Ilijade, prikazan način na koji je Ahilej povezan sa svojom opremom koja ga određuje kao Ahileja – heroja.


Dakle, materijalna kultura, kao i kultne radnje koje se obavljaju uz pomoć materijalne kulture, te spomenici. potvrđuju prisustvo preminulog istaknutog pojedinca među živima, on može biti veza sa bogovima, veza sa prošlosti i sadašnjosti, pa i budućnosti. Vrijeme se obično zamišlja kao jedna linija koja ima svoj početak, sredinu i kraj, kaže se da „strijela vremena“ uvijek ide pravo, od neke prošlosti ka nekoj budućnosti, što je u skladu sa Einsteinovom koncepcijom vremena.

Međutim, spoj mitskog, herojskog i božanskog, prošlog, budućeg i sadašnjeg vremena, ne može biti prikazan kao linija koja ima samo jedan pravac kretanja. Stephen Hawking u svojoj knjizi Svemir u orahovoj ljusci nudi jedan model vremena koji omogućava „sapostojanje“ tri vremenske dimenzije, njihovo ispreplitanje, a to je imaginarno vrijeme koje, kako objašnjava Hawking, stoji okomito u odnosu na realno vrijeme, ono se ponaša kao četvrta dimenzija prostora.364 Ako je to vrijeme koje je uprostoreno, tj. na neki način utjelovljeno, pa makar to bio i prostor čovjekovog uma, onda se i kneževski tumuli mogu posmatrati kao odraz materijalizacije vremena, tj. specifičnog razumijevanja vremena koje je pretvoreno u prostor. Upravo u ovom imaginarnom smislu vrijeme ima oblik, a to je oblik lopte.

Kada bi se ova teorija primijenila na objašnjavanje značaja kulta mrtvih i kulta heroja za prahistorijske ljude, onda postaje jasno da to ne isključuje postojanje realnog vremena, nego samo pruža mogućnost imaginacije, neke nadogradnje onoga što je jasno i vidljivo. Ispreplitanje vremenskih dimenzija, ispreplitanje vremena i prostora model je razmišljanja koji je jako blizak teorijama koje su predstavljene u prethodnim dijelovim rada, Levi Strauss- ovom objašnjenju mitologije kao mreže kojom prahistorijski čovjek prekriva svoj svijet, te Eliadeovoj koncepciji vremena kao stalnog kruženja.


Autorka: Zerina Kulović

Upute na tekst:

Eliadea Mirce: Mit o vječnom povratku.
Hawking Stephen: Svemir u orahovoj ljusci.
Kristiansen Kristian: From memory to monument: the construction of time in the Bronze Age.
Levi-Strauss: Mitologike.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤