Izbor iz poezije: Ana Ahmatova

Ana Ahmatova, jedna od najpoznatijih ruskih pjesnikinja, rođena je 1889. godine. Poeziju počinje pisati sa 11 godina, a prvu zbirku objavljuje 1922. godine. Jedna je od predstavnica književnog pravca akmeizam. Pored pisanja poezije, bavila se i književnom kritikom i prevođenjem. Umrla je 1966. godine.


Aleksandru Bloku

Ja sam došla pjesniku u goste.
Ravno podne bješe, i nedjelja.
Napolju se vejavice zloste,
A u sobi toplo je od želja.

Sunce, neke boje malinove,
Izranja kroz kolutove dima.
Domaćin je ćutljiv.Poput sove
Posmatra me vatrenim očima.

Njegove su oči tako teške.
Ko ih vidi, zanavijek ih pamti.
Zaklinjem se da ne pravim greške:
Ne smijem, ne smijem u njih pogledati.

I tako se začela besjeda…
Dimno podne u sobi mrak hvata.
U visokom domu koji gleda
Na široke Neve morska vrata.

Ljubav

Čas u zmička obmota se klupče,
Oko srca koluta i čara,
Čas cijeloga dana ko golupče
Sa prozora guče, zagovara.

Čas u inju razgori se, sjevne
Iz cvjetova uspavanih boja.
Čas potajno usred duše pjevne
Zaleluja niti nespokoja.

Umije tako slatko da zarida
S ustreptalih struna violine,
Zagonetkom srce da iskida
Iz osmijeha što nenadno sine.

Prodaja knjiga, antikviteta, starina, slika, unikatne vintage odjeće

Uveče

Oplakuje tiha muzika predvorjem
Ispaćene duše tajanstvenu bijedu.
Svježe i oštro mirišu morem
Sa poslužavnika ostrige u ledu.

„Prijatelj sam ti”, šapće, a uzdisaj
Meni se ote kada mi ramena
Dotače tek nježno, i iz mene žena
Zavapi ruku njegovih zagrljaj.

Pogled mu je pogled mačaka i ptica.
Na jahačice se jedre tako gleda.
Ispod laganog zlata trepavica
U oku se osmijeh spokojan ogleda.

Napjeve sjetne sred šumnoga plesa
Zakovitlani uvis diže dim:
„Blagoslovi, bože presvijetli, nebesa,
Ti si noćas prvi put s ljubljenim”.

Novogodišnja balada

Mjesec kroz oblake što se roje
baci u sobu svoj mukli pogled
Šest pribira na stolu stoje
I samo jedan prazan, proklet
To moj muž, i ja, i prijatelji
Dočekujemo Novu godinu
Zašto su mi prsti krvavi i crveni
I zašto osjećam otrov u vinu?
Domaćin, podigav punu čašu –
Bio je važan i tvrd ko zid:
”Pijem za zemlju rođenu našu
U kojoj ležimo svi!”
A moj drug pogleda u mene
I, sjetivši se nečega živo
Uzviknu: ”A ja – za pjesme njene
U kojima svi živimo!”
A treći, ne znajući ništa od toga
Ni koga nema, ni ko ode
Uz istu misao uhvati mi pogled
I prošapta: ”Moramo i za onoga
Koji bi, da je živ, bio ovdje!

Dugo sam

Dugo sam tvojom ljepotom ispijena
Učila sebe kako da se smirim,

Od rebra tvoga ja sam stvorena,
Kako da te ne volim, da se divim?

Da sam ti sestra bilo bi ugodno,
Ali voljom drevne sudbine sinje,
Pred tobom stojim lukavo, pohotno

U liku tvoje najslađe robinje.

No kad se smrznem sva ponizna tako,
Na grudima tvojim kao snijeg bijela,
Tad mudro radujući se udara jako
Tvoje srce – moja otadžbina cijela!

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤