Muzika stare Grčke
Muzička kultura antike nastala je u pokrajinama Peloponeza u staroj Grčkoj. Posebne, upravo izuzetne prilike te zemlje omogućile su joj stvaranje visoke kulture koja je daleko preoblikovala svoje starije istočne uzore. U Grčkoj se posve jasno oblikovala misao o etičkom karakteru muzike. Grci su izgradili čitav teoretski sustav o moralnoj valjanosti ili škodljivosti svakog načina (modusa) u kojem su pojedine kompozicije bile sastavljene. Veliki grčki filozof Platon govorio je: što je u državi bolja muzika, bolje će biti i država.
Glavni i najpopularniji grčki instrumenti bili su lira, kitara i aulos. Lira i njoj srodna kitara instrumenti su sa žicama. Na njima su žice bile okomito položene, donjom stranom pričvršćene uz rezonator. Kod lire je rezonator bio načinjen od kornačine kore, a kod kitare od drvene kutije. U početku je bilo sedam žica, a kasnije ih je na kitari bilo do osamnaest. Kitara je bila vedri instrument apolonijskog karaktera i duševnog sklada. Nasuprot njoj stajao je aulos, duhački instrument dionizijskog karaktera, koji je imao izražavati strasti. Aulos je bio orijentalnog porijekla, sličan donekle današnjoj oboi. Često se upotrebljavao i dvostruki, dvocijevni aulos, nazvan diaulos.
Solo pjevanje uz kitaru nazivalo se u staroj Grčkoj kitarodijom, odnosno lirodijom. Ta vrsta umjetnosti vviše se cijenila od aulodije – pjevanja uz aulos. Ali zato se u instrumentalnoj muzici auletika – sviranje na aulosu – cijenila mnogo više nego kitaristika.
U vrijeme punog cvata grčke kulture mnogo se njegovalo i zborsko pjevanje, naročito u Sparti. To je ujedno bio put do drame, koja je u V stoljeću prije naše ere dovela do cvata grčke trageidje. Muzika je u tragediji bila bogato zastupana, bilo da se tekst pjevao, ili na poseban način recitirao. Zbor je obično imao 12 do 15 članova i u pravilu je nastupao u međučinovima. U drami su instrumentalnu muziku predstavljali nastupi svirači aulosa. On je izvodio interludije, a rijetko mu se pridruživala kitara.
Sintetički karakter grčke tragedije, njeno ujedinjavanje tona, riječi i glume, oplodit će evropsku muziku nakon mnogo vijekova. Na prijelazu renesanse u barok u Firenci će nastati opera, i to upravo iz pokušaja da se oživi starogrčka tragedija. Oko dva stoljeća kasnije Gluck će reformirati operu i izgraditi njezinu obnovu na humanizmu antičkog teatra, a u XIX stoljeću novi veliki obnovitelj opere, Richard Wagner, opet će se obratiti grčkoj tragediji i uzeti je za ishodišnu tačku svojih nazora. Grčka mitologija tvorit će riznicu iz koje će libertistika evropske opere dugo vremena crpsti sadržajne elemente.
U grčkoj je muzici posebnu ulogu imao ritam. Bio je obilježen utjecajem metrike pjesničkog teksta. U grčkoj muzičkoj praksi postojala je temeljna, nedjeljiva muzička jedinica, čije je trajanje odgovaralo trajanju kratkih slogova. Trajanje dugih slogova odgovaralo je trajanju dviju takvih jedinica. Na taj je način postignuto podudaranje između metričkih stopa i muzičkih ritmova.
Grčka je muzika bila na vrhuncu u razdoblju od 600. do 450. godine prije nove ere. Zatim dolazi do prevladavanja ispraznog virtuoziteta i neplodnosti. Kad su Rimljani zavladali Grčkom, preuzeli su i njenu muziku, no nisu joj dali nikakav svoj biljeg, miješajući je samo s tuđim utjecajima, naročito s Bliskog istoka. U društvenom životu Rima muzici je bila namijenjena višestruka uloga, ali u svojoj preglasnoj pompoznosti i raspojasanosti ona nije posjedovala dublje umjetničke kvalitete ni originalnosti.
Izvor: Nenad Turkalj, Mala historija muzike.
Dunjalučar 