Poezija: Emanuel Srpak


Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Poezija Emanuela Srpka, njegov rad možete pratiti putem društvenih mreža:

Facebook,

Instagram,

Tumbrl.


U minutama

Kosu sam utopio u minutama
uronio ruke u bedra
zidovi su popucali
po vlastitim crtama
napetost se pokušala prikrasti
zatvorili smo balkonska vrata
spajajući stvarnost
od izlizanih puzzleova prošlosti
gledajuć što je ostalo
u mogućnosti da se obnovi

podigla si obrve
ja promrmljao stih
pogledi, glasovi, dodiri
sve je došlo
automatizacijom dobrote u nama

kada sam prvi put
uronio glavu u tvoje međunožje
pod vlastitim crtama
moji su zidovi popucali
više ih ne gradim
jer ti si ovdje

prelijepu sliku gledam sa balkona
sunce se otima za nedjeljne zrake
zaplivam jagodicama po tvojim bedrima
stasom slikam po očima
nasmijem vijuge tvojih obraza
utapam vlati kose u minutama

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Ne idu mi brojevi

Ne idu mi brojevi.
Sa njima sam raskrstio još
u osnovnoj školi.
Nikada neću reći
želim te +2
ili
poljubi me x10
neću ni priznati da te želim kao jednu.
Kad me zagrliš, osmjehnut ću se i
ni u ludilu
neću ispovijediti
koliko sam ti pjesama
posvetio i odsanjao
ili kako sanjarim
široko otvorenim očima i
pišem masu pjesama
bez brojenja
bez brojeva

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Pismo Dori #4

Zovi me da ti ispovjedim ljubav
kao što bih Bogu ispovjedio grijeh
ljubav je moja stanica, Dora
ljubav su oči moje kada u njima stanuješ
bez da najam isplatiš
ruke moje presušene
i dlanovi ovi i prsti koji pišu i miluju
ljubav su usne moje koje šutjeti žele
a pred tobom ne mogu
jer mi tvoja prisutnost iskrenost predlaže
pete moje čvrste
koje usprkos vremenu nose me k tebi
omekšana prsa ispod tvoje glave
i uzdasi moji u noći
stisak tvoj kada si pored
i odlaziš
a nikada ne odeš

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Stalo je

Stalo je u mene
još gadnog kašlja
i šljama
stalo je u mene
osjećaja teških
i ponešto lakoće
stalo je i dotaknulo dubine
za koje nisam znao da postoje
za koje
nisam znao da ih imam
i čuvam u sebi
poput praznih ladica
ispod stola
za kojim pišem
i odljubljujem.

Stalo je u mene
nekoliko ptica
a nemaran sam
otkinuo im krila
stalo je u mene
uličnih svirača
koji gudalom mi
iznutrice kliješte i
sviraju i režu i
režu pa zasviraju
od sevdaha do jutra
i boli me
a mislim kako taman više ne stane
a stane
prijatelju dragi
stane i stalo je u mene
tisuću divova
što su koračali
po jetri mojoj
po crijevima mojim
kazujući koliko sam zapravo malen i
koliko sam
zapravo
čovjek.

Stalo je i od majke i od oca
i tuđih majki
tuđih očeva
tuđih osmijeha
i tuđih briga.

I trnci su u mene stali
pa ne prestaju
ni vrijeme sa kazaljkama oštrim
ni noći što me danima vuku
ni dani što na noć podsjećaju.

Stalo je
prestalo nije
i neće prestati dok živi
grlim to i prihvaćam
a ono dublje kopa lopatama realnosti
što se teško lome;
od života teže.

Stale su u mene zvijeri
nisu stajati prestale
stao je dodir i lice i kosa
i nožice su stale i nosić
i oči
Bože dragi, oči te i usne…
i ne prestaju.

Stale su ulice i putevi
za koje se smatralo
da u čovjeka ne stanu
stao je dom i zastao
zapušten i urušen.
Stane u mene još mnogo
a možda i ne želim više
pa neka stoji
i neka boli
samo da je tu.
stalo je i ostaje
i što ću
kad mi je stalo?

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Zamagljena nedjelja

Selo vrišti
zatočeno u magli

Žice moja djeca
koju odgajam
tipke su moji rođaci

Prsti moje oružje
ti moj spas
nokti alatke
grebem zidove
želim van
van iz ove nedjelje
tmurne crno-bijele
rupčaste nedjelje

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Bilješka o autoru:

Emanuel Srpak, Međimurje, Hrvatska. Stvara već desetak godina, piše poeziju, pjeva te samouko svira nekoliko instrumenata.Velika mu je želja dotaknuti ljude te ih putem pjesama podsjetiti na vlastitu ljudskost, pomoći im da se uklope u ovom svijetu, da se uklope u sebe i onaj prostor između vlastitih ruku. Emanuel ima 24 godine te je nedavno objavio svoju prvu knjigu, zbirku poezije Sanjivi portreti koju je moguće naručiti na način da ga čitači kontaktiraju putem društvenih mreža. Iza sebe ima oko tisuću i tristo pjesama, sve zajedno. Pisanje je disanje. To je proces bez kojeg gane bi bilo, način preživljavanja i izražavanja te najveće bogatstvo koje je osigurao sebi samom kroz životnu školu koju je, očigledno, morao proći.Pjesme nastaju na način da svakodnevno skuplja dojmove, utiske, portrete, sve u vjerovanju da sva materija i svi ljudi imaju više dimenzija. Dimenzija koju dohvaća putem pisanja temelji se na njegovim osobnim utiscima, emocijama, doživljajima i smatra da mogu na kreativan način pokazati svoju ljudskost, ogoljenu, te drugima reći da je moguće ostati svoj i iskren te istovremeno biti inspiriran i živ i čovjek. To je način na koji ostavlja smeće vani a ljepotu unutar sebe.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤