Antika i kult predaka

Death of Meleager

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Antika i kult predaka

Zakon ο građenju hramova, ο prinošenju žrtava i drugim služenjima bogovima, demonima i herojima, zatim ο sahranjivanju mrtvaca, i ο delima koja moramo posvetiti pokojnicima da bismo zadržali njihovu naklonost. Ovakve stvari mi ne razumemo i, ako smo pametni, nećemo ih, gradeći svoju državu, nikome drugome poveravati, niti ćemo se služiti bilo kojim drugim tumačenjem, nego samo onim koje su još naši očevi obožavali. Jedan od imperativa koje Platon, u svom djelu Država, stavlja pred društvo, jeste briga o mrtvima, ali na takav način koji će podrazumijevati istovremenu brigu o precima, njihovim ritualima i načinima na koje su štovali mrtve.

Na tome počiva jedinstvo zajednice koja mora održati naklonost mrtvih, heroja i predaka da bi funkcionisala kao jedna cjelina. Kako navodi Campbel Joseph u svojoj knjizi The hero with a thousand faces, u poglavlju pod naslovom The Function of Myth, Cult, and Meditation, čovjek kao pojedinac uronjen je u svijet koji ga okružuje, svoj način života usvaja upravo od zajednice u čijem okviru on funkcioniše kao organ, a ako to prestane činiti, znači da je mrtav, tj. nesposoban za život u okviru te zajednice, pa postaje onaj Drugi, izgnanik, itd.

Kultovi i rituali povezuju sve članove zajednice sa primordijalnim, arhetipskim svijetom, tj. sa svijetom predaka koji su počeli razvijati ista vjerovanja i prakticirati iste radnje. Cambelovo mišljenje blisko je Eliadeovom tumačenju mita kao stalnog ponavljanja prvobitnih radnji koje su obavljali preci, heroji i bogovi, kozmogenije i antropogenije, cikličnog kretanja i obnavljanja arhetipskog obrasca. Stvarnost se postiže isključivo ponavljanjem ili sudjelovanjem, sve što nema svoj model i ne postoji. Oponašanjem arhetipova i ponavljanjem paradigmatskih djela dokida se vrijeme. Štovanje predaka ogleda se u materijalnoj kulturi prahistorijskog čovjeka, dolazi do izražaja na onim nekropolama koje pokazuju dugi kontinuitet sahranjivanja, na primjeru tumula koji u sebi nose grobove različitih generacija, što upućuje na svetost samog tla u kojem leže preci i istaknuti pojedinci.


Jasno je da se kult predaka dovodi u direktnu vezu sa kultom heroja, mnoge zajednice pojedine pretke smatraju herojima ili čak bogovima. Kako navodi Adnan Kaljanac u svom tekstu Mehanizmi identificiranja u brončanodobnim zajednicama homerskog doba, Homer je u svojim epovima naglašavao veličinu i važnost junaka tako što je uz njihovo ime navodio njegovo porijeklo: Kada se spominje neki od njegovih junaka, bez obzira na to da li se radi o kralju ili nekom drugom, Homer dosljedno naglašava njihov značaj, pored brojnih epiteta, i redovnim naglašavanjem njihovog porijekla. U skladu sa tim, Kaljanac zaključuje kako se ovaj sistem identificiranja u arheološkom kontekstu može vidjeti kroz tri aspekta, a to su kategorije:

1. prepoznatljivih elitnih/kneževskih/kraljev-skih grobnica koje reprezentiraju genealoš-ku prošlost;

2. njihove distribucije unutar geografskog prostora povezanog s preciznom lokaci-jom, kao što je to slučaj s gradom Mike-nom i prepoznatljivom distribucijom grobnih krugova i tolos grobnica unutar zone samog grada i njegove periferije;

3. odnos prethodne dvije kategorije s geografskim okruženjem i krajolikom.

Ovaj primjer je bitan, iako govori o bronzanodobnim zajednicama, jer naglašava važnost i mehanizme kolektivnog pamćenja na kojem počiva i kult predaka. Kolektivno, tj. narodno pamćenje počiva na jasno definisanim strukturama, kao što je gore navedeni Homerov način opisa junaka, jer čak i onda kada ne spomene junakovo ime, Homer spomene njegov rodni kraj, njegove pretke i zajednicu iz koje dolazi, računajući na aktivnost slušatelja/čitatelja.

Kolektivno pamćenje ne može počivati na specifičnim detaljima vezanim za određene događaje ili pojedince, ali zato barata sa formama, shemama i strukturama, kao što su kultovi, vjerovanja i rituali koji počivaju na repetitivnosti. U narednom poglavlju će se kult predaka analizirati u kontekstu željeznodobnih kneževskih tumula koji predstavljaju svojevrsno utjelovljenje struktura koletivnog pamćenja.

Na kraju je bitno napomenuti da se kult mrtvih, kao i kult predataka, pojavljuje i u lirskim djelima, kao što je slučaj sa Pindarovom poezijom. Pjesma Moj narod pjeva, u sebi objedinjava sve elemente o kojima je do sada bilo riječi, međusobno ih povezuje, prepliće:

Moj narod pjeva
U svako doba godine
moj narod pjeva
djeci Latone, koja preslicu zlatnu ima.

Pjevaju pjesme njima
bilo iz dola ili planine
i sve one peanu su slične.
Ditirambe narod pjeva u zanosu Bakhu
i vijencima bršljana ga kiti.
Tužaljke ojeva moj narod,
kad djecu pokapa svoju.
Jedna upravo takva pjeva o Linu, divnu pjevaču…

Taj narod mnoge je spjevao svatovce,
vesele i bučne.
Spjevao takve i mladencima nesretnim,
koje Smrt po svadbi, odmah ugrabi.
Još pjeva srce naroda moga
Jalema junaka,
kome smrt okrutna uništi snagu.
Pjevaju pjesme naroda moga
o Eagra sinu, o Orfeju pjevaču!


Autorka: Zerina Kulović

Upute na tekst:

Campbel Joseph: The hero with a thousand faces.
Eliade Mirče: Mit o vječnom povratku.
Pindar: Moj narod pjeva.
Platon: Država.
Kaljanac Adnan: Mehanizmi identificiranja u brončanodobnim zajednicama homerskog doba.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤