Princeza na zrnu graška
Bio jednom jedan princ koji se žarko želio oženiti princezom, ali jedino pravom pravcatom princezom. Zato ode u svijet putujući i tražeći svoju princezu, ali svaki put bi mu nešto zasmetalo. Bilo je doduše dovoljno princeza u velikom svijetu, ali kod svake je nešto nedostajalo. Na kraju se princ vrati kući tužan, jer je zaista toliko želio pravu princezu. Bilo je doduše dovoljno princeza u velikom svijetu…
Jedne večeri bilo je strašno nevrijeme, grmjelo je i sijevalo, kiša je lijevala, baš je bilo strašno! Odjednom netko zakuca na vratima grada, te ih stari kralj ode sam otvoriti. Pred vratima stajaše princeza, ali dragi Bože kako li je izgledala! Kiša joj se slijevala niz kosu i odjeću, te curila u i iz cipela. Ona se predstavi kao prava princeza.
Da, da, to ćemo ubrzo vidjeti, – pomisli stara kraljica, ali ne reče ništa, već ode u spavaonicu, ukloni svu posteljinu i na dno kreveta stavi zrno graška. Povrh toga stavi dvadeset madraca i dvadeset pokrivača od mekog guščjeg paperja. U tom krevetu princeza je provela noć. Ujutro je upitaše kako je spavala.
Oh, baš grozno!-odgovori princeza. Jedva sam uspjela oka sklopiti cijelu noć! Bog zna što li je to bilo u mom krevetu? Ležala sam na nečem tvrdom, tako da sam sva u modricama! Užas!
Sada su svi mogli vidjeti da je ona prava princeza, jer je kroz dvadeset madraca i dvadeset pokrivača osjetila zrno graška. Nitko osim prave princeze ne može biti tako osjetljiv. Princ je sada bio siguran da je pronašao pravu princezu, te je oženi. Zrno graška je stavljeno u riznicu, gdje se i danas može vidjeti, ako ga netko nije uzeo.
Ovo je istinita priča!
Dunjalučar 