Vremenska organizacija romana “Idiot”

Fjodor Mihajlovič Dostojevski (1821. – 1881.)

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Vremenska organizacija romana Idiot, F. M. Dostojevskog

Kategorija vremena je kod Dostojevskog, kako navodi Mila Stojnić u svojoj knjizi Ruski pisci, razvijena na dva nivoa, na jednoj strani su stvarne akcije junaka, a na drugoj strani stoje njihova maštanja, htijenja. U suštini, on vremensko jedinstvo ostvaruje uništenjem vremena, a vreme uništava paralelizmom dešavanja. To je spojeno u jednu cjelinu, kako navodi Stojnić, karakterom i to karakterom koji ima sva obilježja mislećeg bića. Misleće biće karakterišu kontradiktornosti, paradoksi, odnos između stvarnih akcija i želja, odnos između onoga što jeste i onoga što želi biti. I ta kontradikcija i nedoumica mogu biti jedan od mnogobrojnih planova ovog polifonijskog romana-tragedije.

Djelo Dostojevskog je, kao što je već rečeno, svjedok jednog vremena koje će se suprotstaviti dotadašnjem načinu razmišljanja, težnji ka definicijama, težnji ka razumijevanju svijeta u cjelini. Na prelazu između realizma i modernizma nalazi se djelo Dostojevskog. On će, u jednu ruku, nagovijestiti i doba u kojem danas živimo, doba za koje ne možemo dati definiciju i opis, jer ne znamo šta je to što živimo, ne znamo koje je osnovno načelo kojim bi trebalo da se vodimo. Za tragediju kao vrstu u jednom takvom svijetu nema mjesta, ali je sam taj svijet tragičan. Pitanje da li je tragedija mogućna u naše vreme zvuči paradoksalno zato što je tragično baš to vreme. Ako mi nismo bili očevici tragedija, ko jeste!

Vrijeme, tj. odnos likova prema vremenu određuje i njihovu ulogu u romanu i njihov položaj na vrijednosnoj skali Dostojevskog. Na najnižem mjestu njegove vrijednosne skale nalaze se oni koji, zapravo imaju historijsko-biografski doživljaj vremena (npr. Jepančini). Tu, na dnu vrijednosne skale, pored Jepančinih koji brinu o proticanju vremena, koji se plaše da će im kćeri ostariti i da se neće moći udati, nalazi se i Ipolit.


On je lik koji je sav u vremenu, na samrtnoj je postelji, bitan mu je svaki trenutak. On čeka smrt, a u vremenu smo potpuno onda kada nešto čekamo, tada vrijeme polako počinje da nas guta. Ipolitu je svaki tren značajan toliko da mu postaje bitno sačekati izlazak sunca da pročita svoje pismo, neku vrstu ispovijesti. A kada Ipolit pomisli da više nema vremena, da je trenutak koji je čekao iščezao, dolazi momenat suočavanja sa smrću, sa prolaznošću i slijedi očajnički krik, jedna scena na osnovu koje shvatamo da su vrijeme i prolaznost ono u što je Ipolit uronjen, scena prepuna vremenskih odrednica, gdje se stalno spominju sati, minute, izlazak sunca, kraj:

Ipolit koji je pri kraju Lebedevljeva izlaganja bio zaspao na divanu, naglo se probudi, baš kao da ga je tko munuo pod rebra, strese se, pridigne, pogleda oko sebe i problijedi; gledao je čak nekako prestrašeno, a kad se svega prisjeti i sve pojmi, na licu mu se ocrta gotovo prava strava. – Što, razilazite se? Gotovo je? Sve je gotovo? Izišlo je sunce?- zapitkivaše uznemireno, hvatajući kneza za ruku,- Koliko je sati? Za boga miloga koliko je sati? Prespavao sam. Jesam li dugo spavao?- nadoda gotovo očajnički, baš kao da je prespavao nešto od čega mu zavisi, u najmanju ruku, cijela sudbina.

Vrijeme koje će biti potrebno da se pokrene tragični ciklus jeste jedan dan. To je vrijeme za koje će knez Miškin doživjeti transformaciju koja mu je potrebna da uđe u društvo, u kuću Jepančinovih, da upozna Nastasju Fulipovnu, itd. Radnja prvog dijela romana počela je u devet sati ujutro, završila se oko dvanaest sati navečer. Ali to naravno nije dan tragedije. Dan tragedije je kondenzovan, u njemu su gusto prikazani svi ključni momenti u životu heroja, Edip će na taj način saznati sve ono što ga određuje- saznat će koja je njegova tragična krivica. Dostojevski kao da se poigrava sa tim vremenom koje prođe od izlaska do zalaska sunca, prvi dio romana prikazuje dan Miškinovog povratka u Rusiju, a odnosi koji se uspostavljaju prilikom prvog susreta neće se mijenjati, tj. neće doći do razvoja odnosa između likova. Kao da kroz cijeli roman promatramo one ključne tačke koje vidimo u antičkoj tragediji, ali sada raspoređene, distribuirane.

Dostojevski nam pokazuje koliko je tragičan naš odnos prema vremenu, odnos prema svijetu koji nas okružuje. Knez Miškin će u domu Jepančinovih ispričati niz priča, a svaka od njih sadrži u sebi nešto od onog tragičnog. Između ostalog, tu je i priča o čovjeku koji je očekivao smrtnu kaznu, koji se suočio sa smrću, i imao vremena tek toliko da na neki način sumira svoj život. U tim trenucima za koje smatra da će mu biti posljednji, čovjek misli jedino o vremenu, svojih posljednjih pet minuta će da rasparča, da po važnosti podijeli ono što treba učiniti i o čemu treba misliti. On je, kao Ipolit, potpuno u vremenu, uronjen je u vrijeme i proces umiranja. Dok čeka smrtnu kaznu kune se sam sebi da kada bi se nekim čudom izvukao iz te situacije, nikada više ne bi uzalud potrošio ni minutu. Čudo se desi, čovjek bude spašen, te minute neće biti njegove posljednje. Dobit će još vremena, a s njim neće uraditi ništa, nastavit će živjeti kao i prije i upravo tu leži ona tanka linija ironije koja nužno rađa tragičnost. Već sam napomenula da je smrt neka vrsta motivacionog sredstva, sile koja nas gura naprijed. Kada je suočen sa smrću čovjek misli o vremenitosti, o životu, o tome šta bi bilo kada bi dobio još samo malo vremena, a kada to i dobije, zaboravlja na prirodu smrti kao motivacionog sredstva. To potvrđuje tezu postavljenu u prethodnom dijelu ovog rada vječnost nije za nas. Ako je nakon pet minuta suočenosti sa smrću, čovjek počeo da razmišlja o vremenu i to vrijeme dobio, a s njim nije uradio ništa, onda nam je jasno da vječnost, koja uopšte nije vrijeme, koja ne podrazumijeva prolaznost, nije za nas. Tragičnost svijeta koju nam pokazuje Dostojevski, između ostalog, leži i u tome, u našoj težnji ka vječnosti, u težnji ka nečemu za što nismo stvoreni.


Autorka: Zerina Kulović

Stojnić Mila: Ruski pisci.
Pobrić Edin: Vrijeme u romanu : od realizma do postmoderne.
Kaufmann Walter: Tragedija i filozofija.
Dostojevski Fjodor Mihajlovič: Idiot, roman u četiri dijela.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤