Izbor iz poezije: Alphonse de Lamartine

Alphonse de Lamartine (1790. – 1869.)

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Leptir

Sa ružama mrijeti, čedo pramaljeća
na krilu zefira nebom nošen biti;
ljuljan u naručju tek procvala cvijeća,
mirise, svjetlosti, plavetnilo piti;
s krila svojih mladih tresuć zlatni prašak,
do vječnog svoda vinut se k’o dašak,
leptiru je takva sudba dala sreću.
Nalik je željama što zastat ne mogu,
što neutažene, dodirnuv stvar mnogu,
da nasladu nađu najzad k nebu kreću.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Stihovi za jedan album

Knjiga života puno ljepota divnih krije.
Sama se ni otvorit‘ ni sklopit‘ voljna nije;
Privlačnu stranu dvaput ne možeš tu pročitat‘,
Kob okrene list sama i počne dalje hitat‘;
Htjeli bismo se vratit‘ strani što ljubav slavi,
Ali već stranica nam smrti se tada javi.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Usamljenost

Na brdu u sjeni hrasta mnogo puta
pri zalazu sunca sjedim sjetan, tužan;
pogled mi dolinom amo, tamo luta,
što se šarolika podno mene pruža.

Tu pjenastih vala rijeka šumno teče;
vijuga, u dalji sve tamnijom biva;
tamo gdje kroz azur zvijezda javlja veče,
u jezeru mirnom tiha voda sniva.

Zadnja zraka pada u sutonu dana
na vrh gora tamnim ovjenčanih gajem,
a kraljice noći kola se zvijezdana
penju, i već obzor bijelim rube sjajem.

Tog trena, gotičku napustivši strijelu,
pobožni napjevi zrakom skladno lete;
prolaznik zastane, a zvono u selu
s bukom zadnjom dana miješa zvuke svete.

Al‘ te slike ljupke ne privlače mene,
nit‘ pred njima ćutim ushita i sreće;
gledam zemlju ovu k’o prolazne sjene:
sunce živih mrtve ogrijati neće.

Od brda do brda zalud okom tražeć,
s istoka na zapad, od sjevera k jugu,
prelijećem sve tačke beskraja i kažem:
„Za me sreće nema nigdje u tom krugu.“

Što će mi te dole, kolibe i vile,
tašte stvari kojih dražest prošla me je?
Rijeke, stijene, šume i osame mile,
jednog bića nije, tako pusto sve je!

Da l‘ sunce započe ili presta sjati,
da l‘ vedro il‘ mutno izlazi il‘ pada,
njegov hod ja sasma ravnodušno pratim;
što mi sunce znači? Ničem se ne nadam.

Na golemu putu da ga pratit smijem,
vidio bih svugdje jaz pustinja golih:
ja ne želim ništa od svega što grije,
od cijeloga svijeta ja ništa ne molim.

Ali možda iznad njegovih bih sfera,
gdje istinsko sunce druga neba žari,
ugledao ono čemu toli smjerah,
da se mogu lišit‘ ovih zemaljskih tvari.

Tamo ja bih pio na žuđenim vrelim;
i ljubav i nadu našao bih tamo,
i ideal koji svaka duša želi,
a kome na zemlji imena ne znamo.

Na krilima zore što mi nije dano,
vinuti se Tebi, svrho želja mojih!
Što me još vezuje sa zemaljskim stanom,
u zemlji progonstva zbog čega još stojim?

Kad u dolu padne šumski listak mali,
večernjak se digne, s livada ga smete;
uvenulom listu ja sam tako nalik:
nosite i mene, o vi bure klete!

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Zvono

U zvoniku sela moga
Instrumenat zvučan ima,
U njem, dijete, slušah Boga,
I što nebo priča svima.

Kad me dugo ne bje kući,
Pa se domu vraćah svomu,
Iz daleka čuh ga tući,
Pun divljenja glasu tomu.

Njegov zvuk mi kanda reko
Vedru pjesmu te doline,
Sejin glas mi donije prijeko
I glas majke, pun miline.

Sada, kada zvon se čuje,
Gdjeno zvuči preko žala,
Kanda zvuci smrti bruje,
Očaj jeca povrh vala.

Zašto? U tom gle zvoniku
Srebrnasti zvuk je isti
Isto pjeva Bogu diku,
Jutru šalje pozdrav čisti.

Ah, odonda mnogoj boli
Zvonjeli mi zvona zvuci –
Svemu, što mi srce voli
Na samrti, teškoj muci.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Jezero

Zar, gonjenima uvijek novim obalama,
U vječnu noć, ko bespovratni san,
U more ljeta bacit nije dano nama
Sidro bar na dan?

O jezero, tek jedna godina što prođe,
A tu, gdje nju je svaki očekivo val,
Gle, sam sad sjedim ja, gdje ona dođe
Sa mnom sjest na žal.

Udaralo si šumno o visoku stijenu
Nagrizajući ko i sada kamen krut,
A vjetar s tvoga vala nosio je pjenu
Sve do pred njen skut.

Da l‘ pamtiš, kad smo došli jedno veče,
A s neba na val tamni rosio je muk,
Tek iz daljine, ko da veslo vodu siječe,
Ču se skladni zvuk.

Najednom divna riječ se dragoj usni ote,
A obala se ozva jekom isti čas,
I val bje tih dok drag i pun ljepote
Drhtnu njezin glas:

„O, vrijeme, stani čas, nek malko dulje traje
Let tvoj nesnosan!
Da užijemo sve do kraja, što nam daje
Najljepši naš dan.

Ta nesretnih je dosta, što im preko mjere
Dug je taj tvoj čas.
Za njihov dan se skrbi, što ih patnjom ždere –
Pusti, sretne, nas.

Al ja zaludu molim vrijeme neka stane –
Bijeg je njegov živ.
Ja velim noći „Lakše“ al sjaj zore rane
Već je razbi siv.

Tad volimo se! Nek to vječnost bude mala:
Ljubav, ja i ti!
Jer svijet je brod bez luke, vrijeme val bez žala,
– Prolaznici mi!“

O ljubomorno vrijeme, zar to pjanstvo noći,
Kad ljubav plavi nas ko svježi potok tlo,
Zar brzo nestat mora kao što će proći
Dan što nosi zlo?

Zar sve je prošlo? I da nikad se ne vrati?
Zar od sveg neće ostat ni najmanji trag?
I vrijeme što ga ote, neće l‘ opet dati
Čas taj tako drag?

O vječnosti, o prošlosti, gdje vaša tama
Sad skriva naše dane, recite mi bar!
I hoćete li ikad zanos vratit nama,
Taj oteti dar?

O jezero, o spilje, mračna šumo, stijene,
Vas vrijeme štedjet i pomladit ima moć!
O prirodo sačuvaj barem uspomene
Na tu divnu noć!

Pa bilo to u tvome miru ili buri,
O jezero, u humku kao sijena plast,
U tamnoj vodi tvojoj gdje borovi suri
Gledaju svoj rast!

Pa bilo to u lahoru il treperenju lista,
U šumu što ga žal udvaja tvoj,
U zvijezdi srebrnoj što na tvom valu blista
I sjaj motri svoj!

I neka povjetarac, trska što se njiše,
I zrak tvoj ugodan ko mirisava so,
Nek progovori sve, što čuje, vidi, diše:
„Ljubav bješe to!“

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤