Michel de Montaigne: O sjeti i tuzi

Edvard Munch, Melanholija, 1894.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Michel de Montaigne: O sjeti i tuzi

Ja sam od onih koji su najviše oslobođeni te nevolje; niti je volim niti je cijenim, uprkos tome što se svijet dao na to da je časti s posebnom naklonošću. Njome rese mudrost, krepost, savjest, a to je odista glup i nakazan ures. Talijani su s više pameti njezinim imenom označili zlobu i pakost. Jer, to je uvijek štetna osobina, uvijek luda i, budući da je uvijek u njoj mnogo kukavičnoga i niskoga, stoici zabranjuju svojim mudracima da joj se prepuštaju.

Međutim, povijest ovako govori o Psamenitusu, kralju egipatskom, kojega je porazio i zarobio Kambiz, kralj perzijski. Kad je Egipćanin vidio kako pred njim prolazi njegova zarobljena kći odjevena kao služavka koju su poslali po vodu, držao se mirno pogleda uprtog u zemlju, dok su okolo njega prijatelji plakali i naricali. I kad su mu sina odvodili na stratište držao se jednako mirno. No, kad je vidio među sužnjima jednog svog ukućanina, odjednom se počne udarati po glavi i teško ridati. To bi se moglo prispodobiti onome što smo nedavno vidjeli da se dogodilo jednom od naših velmoža, koji je u Trentu, gdje se tada nalazio, čuo vijest o smrti svog starijeg brata, uzdanice i časti sveg njegova roda, a nedugo zatim i o smrti mlađega brata, koji mu je isto tako bio nada i oslonac. Oba je ta udarca sudbine podnio primjerenom čvrstoćom i postojanošću, ali, kad mu je nekoliko dana poslije umro jedan od njegovih ljudi, kod tog je posljednjeg udarca popustio i, napuštajući svoju dotadašnju postojanost, prepustio se boli i žalosti tako da su neki bili potaknuti da kažu kako ga je u živo srce pogodila samo ta posljednja smrt.


No, istina je da je bio preko svake mjere ispunjen žalošću te da je svaka i najmanja kap koja se na to dolila prevršila mjeru onoga što on može podnijeti. Mislim da bi se tako moglo suditi i o našoj priči kad ne bismo znali da je Kambiz pitao Psamenitusa zašto nije plakao nad smrću svojeg sina, a onda i svoje kćeri, a tako je teško podnio nesreću svojega prijatelja: Zato, odgovori mu Psamenitus, što se taj posljednji jad može popratiti suzama, dok ona dva prva izdaleka nadvisuju svaki način kojim bi ih se moglo izraziti. Možda bi se ovome moglo prispodobiti domišljatost onog drevnog slikara kad je morao prikazati veliku bol prisutnih kod žrtvovanja Ifigenije prema stupnju žalosti što ju je svaki od prisutnih iskazivao prema smrti te lijepe nevine djevojke i kad je iscrpio sve mogućnosti svojega umijeća, došao je red da prikaže djevojčina oca, a on ga je naslikao prekrita lica kao da niti jedna slika ne može predstaviti veličinu te boli. Eto zašto pjesnici prikazuju nesretnu majku Niobu koja se, izgubivši najprije sedam sinova, a odmah zatim i sedam kćeri, svladana tolikim gubitkom na kraju pretvorila u kamenu hrid,

Diriguisse malis

kako bi izrazili onu crnu, nijemu i podmuklu tupost i obamrlost koja nas obuzima kad nas ošinu nevolje koje nadilaze naše snage.

I doista, učin neke žalosti, baš zato što je prevelika, omamljuje nam duh i oduzima mu slobodu volje: kao što nam se događa u teškoj zaprepaštenosti kad primimo najgori glas. Tada se osjećamo kao da smo obuzeti, sleđeni i kao da su nam svi pokreti oduzeti, a duša se tada prepusti plaču i suzama i kao da se otima, samu sebe čupa i bježi nekamo daleko gdje će joj biti lakše.

Et via vix tandem voci laxata dolore est.

U ratu što ga je kralj Ferdinand pokrenuo protiv udovice kralja Ivana Ugarskoga, oko grada Bude, njemački vojskovođa Rajšjak vidje da odnose truplo nekog konjanika za kojega su svi govorili da se junački držao u najljućem boju i on se nad njim sažali kao i nad svim poginulima. No, kad je i on kao i svi drugi htio doznati tko je taj junak, ustanovi da je to njegov rođeni sin. I, dok su svi glasno plakali, samo se on držao mirno ne ispustivši ni glasa ni suze, stojeći čvrsto na nogama, nepomičnim pogledom gledajući, sve dok mu sila tuge nije sledila krv u žilama i oborila ga mrtva na zemlju.

Zbog toga za trajanja najjačeg i najbolnijeg napada nismo kadri iskazati svoje tužbe i uvjerenja: duša se tada savija pod teretom teških misli, a tijelo je skrhano i vene od ljubavi. I iz toga često dolazi do one iznenadne klonulosti koja tako neočekivano zatječe ljubavnike i do onog leda koji ih obuzima nevjerojatnom silinom u samim trenucima najvećeg užitka. Svaka strast što je možemo iskušavati i polako u njoj uživati slaba je strast,

Curæ leves loquuntur, ingentes stupent

iznenađenje što nam ga donosi neočekivan užitak istonas tako ostavlja bez riječi.

Osim one rimske žene,koja je iznenađena umrla od sreće kad je vidjela sina kako se vraća nakon poraza u Kani, osim Sofokla i Dionizija Starijeg koji su umrli od zadovoljstva, te Talve koji je umro na Korzici čitajući vijesti o častima što mu ih je rimski Senat dodijelio, imamo i u našem stoljeću primjer da je papa Lav X, čuvši da je osvojen Milan, što je on žarko želio, bio obuzet tolikom prekomjernom srećom da ga je ognjica obuzela i od nje je naprasno umro. A kao još očitije svjedočanstvo o ljudskoj slabosti Stari su zabilježili da je Diodor dijalektičar na mjestu pao mrtav ne mogavši pretrpjeti stid što u svojoj školi nikako nije mogao naći rješenja za jedno pitanje koje mu je bilo postavljeno. Malo sam podložan tako žestokim osjećajima. Moje je shvaćanje po prirodi tvrdo, a ja ga neprestanim razmišljanjem svakodnevno činim još tvrđim i punijim.


Upute na tekst: Sabrana djela Michela de Montaignea, Eseji – Knjiga prva.
Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤