Luka
Probudio sam se sa licem tik iznad mora. Opet sam se u snu prevrnuo preko ivice luke, a lanci oko ruku i nogu su mi održavali lice iznad nivoa mora i povremeni viši talasi su me zapljuskivali dok se nisam razbudio. Još jedna noć, a nijedan brod se nije vratio. Rep sam zavezao oko jednog od mnogih jonskih stubova postavljenih na krajevima luke i povukao sam se nazad na tlo da ne moram više visiti u nezgodnom položaju i udisati miris soli. Ovo more je slanije nego istočna mora na kojim sam davno nekad sa svojom vlasnicom putovao. Udahnuo sam, glavom već daleko od talasa, i dalje jak miris soli mi je ispunjavao pluća.
Pogledao sam po stubovima. Toliko je godina prošlo otkako su ljudi napustili ovaj ostvrski grad, neki jer su se htjeli proslaviti ili obogatiti u Velikom ratu tamo negdje na Kontinentu, a neki su otišli jer se ovi prvi nisu nikad vratili. Moguće je da se u tom Velikom ratu, štagod je taj događaj bio, nestali oni ljudi koji su znali gdje se nalazi ovo ostrvo, i tako je više brodova išlo u smjeru dalje od ostrva nego što su dolazili. Preostali ljudi nisu mogli opstati sami, mada su neke porodice ostale živjeti od ribe i plodova. Oni nisu dugo opstali. Ista krv se počela miješati u nova tijela i rođena djeca nisu mogla preživjeti bez pomoći već preminulih roditelja. Prošao sam pored nekoliko stubova, sva od kamena, soli i crtica. Nekad je iznad ovih stubova bio postavljen krov i ispod, u sjeni su na tezgama domaći prodavali ribu, školjke, bisere, ostvrske plodove sa palmi, a došljaci su prodavali različite predmete i tkanine prikupljenim na njihovim putovanjima na Kontinent. Tako su mornari zvali Unutrašnjost, ono ogromno zemljano prostranstvo što pokušavam svaki dan primijetiti na horizontu. Vjerujem da sam i ja tamo u Unutrašnjosti rođen. Tako je Kontinent zvala moja vlasnica. Nažalost, kad me uvrstila u svoju poslugu, ne mogu reći robove jer nas je ipak tretirala bolje nego ostale vještice što su tretirali svoje životinje, kad me je uvrstila u svoju poslugu, ona mi je oduzela sjećanja na prošli život. Gledao sam po stubovima ona mjesta gdje sam u nakupljenoj soli povlačio kandžom crtice; jedna crtica za jedan dan proveden čekajući bilo koji brod. Toliko je prošlo od posljednjeg broda da je sol iz zraka ponovno pokrila one stubove koje sam opcrtao. Ne znam koliko sam tačno crta urezao, ali dopada mi se taj osjećaj brojenja. Kao da će doći neko vrijeme da ću na kraju i izbrojati.
Ne znam da li mi je drago što u ovom tijelu nemam potrebe za hranom i pićem kao što ljudi moraju svaki dan i jesti i piti. Znam da mi nije drago što mi je vlasnica oduzela moć govora kad me morala prodati nekom trgovcu s ovog ostrva. Nije mi drago iako nisam imao prilike ni potrebe da govorim, ali želim da vičem ljudskim jezikom svake večeri. Možda budem dovoljno glasan da me s Unutrašnjosti neki ljudi čuju i dođu po mene. Ovako oni mogu samo čuti kreštanje i riku. Niko ne ide ka krikovima, samo od njih bježe. Ručao sam jednu sirovu ribu i popio sok bodljikavog cvijeta. Nisu me nikad naučili kako da stvorim vatru. Gledao sam neke ljude u kapuljačama, povremeno su dolazili na ovo ostrvo. Za novac su prikazivali svoje sposobnosti, i neki od njih su samo raširili prste na ruci i vatra im se pojavila na dlanu. Drugi ljudi, isto u kapuljačama, su stavljali mačeve ili strijele u tu vatru i zapalili ih. Posmatračima su znali zapaliti komad odjeće da im pokažu kako je ta vatra stvarna i vrela, pa su ti neki ljudi u kapuljačama gutali mačeve i strijele i vatru u stomaku gasili bez da se porežu ili da se zapale. Uvijek su dobivali puno novca poslije tih nastupa, i uvijek bi od dijela tog zarađenog novca kupili novo odijelo tom gledaocu koji je imao nesreću da na njemu dokazuju pravoću vatre. Pokušavao sam i ja raširiti svoju dlan da vidim hoće li se pojaviti vatra, ali nikad nisam uspio stvoriti vatru. Nisam nikad ni odustajao jer nemam šta raditi na ovom ostrvu osim da čekam i da gubim razum. Ali, sirova riba mi ne smeta, mogu je provariti. Dobro je što imam i očnjake, pa mogu ugristi taj bodljikavi cvijet i napiti se soka. Pokušavao sam držati u svojim pandžama one alatke kojim su ljudi skidali bodlje i gulili kožu cvijeta. Neko vrijeme sam pokušavao stvoriti vatru, ali poslije još jednog neuspjeha sam se vratio istraživanju grada.
Uvijek prvo sjednem u kuću trgovca koji me je od vlasnice kupio. Ona je često govorila mladim djevojkama i mladim momcima koji su kod nje dolazili da ako dovoljno dugo sjede u jednoj prostoriji i ako dovoljno jako promatraju i primjećuju detalje prostorije, moći će da iz zidova izvuku sjećanja i tako će saznati sve što se desilo unutar njih, i tako će moći saznati sve o ljudima koji su u toj prostoriji boravili. I ovo sam, kao i stvaranje vatre pokušavao, ali izgleda da životinjama nisu date sposobnosti kakve su date ljudima. Sjedio sam i promatrao zidove, plafon, već truli namještaj i pokušavao da otkrijem kakav je čovjek bio taj trgovac što me kupio. Nisam imao priliku da ga upoznam jer već istu noć se njegov jedini sin iskrao na brodu i pobjegao u Unutrašnjost da učestvuje u tom Velikom ratu. Trgovac je ujutro, čim je saznao šta se pod mjesečinom desilo, ukrcao na svoj brod i otišao tražeći svog sina. Žena mu je davno umrla, tako da sam ostao ja sam u ovoj kući, okovan u lancima dovoljno dugim da sam mogao po prvobitnom planu pratiti trgovca i nositi njegove stvari dok on vodi svoje poslove na ostrvu, ali i dovoljno kratkim da ne mogu krišom se popeti na nečiji brod i pobjeći. Dobre je pare dao on za mene. Utješna mi je misao da sam nekad vrijedio određeno bogastvo, sad kad zaboravljen čamim na ovom ostrvu. Niko od ostalih stanovnika se nije ni sjetio da me ukrade kada su otišli.
Nakon bezuspješnog pokušaja da makar iz zidova izvučem izgled trgovčeve žene, zaputio sam se dalje u istraživanju kuća i provalama u one koje nisam do sada bio. Trgovac je imao u planu da mogu sa njim otići do bilo kojeg dijela grada, pa mi lanci ne smetaju pri ulaženju u kuće. Možda bude problem kad dođem do onih kuća na ivica grada, tamo gdje počinje šuma, ali do sada sam se snalazio. Pošto nisam nikad bio optimističan o dočekivanju nekog broda, nisam puno žurio u svom istraživanju. Trebam uvijek misliti da će biti vremena da trošim i u svakoj prostoriji treba pokušati iz zidova izvući neku predstavu ko je u njoj živio i kakav je život vodio. Lako je bilo prepoznati kuće porodica koje su tvrdoglavo ostale na ostrvu. U njima je uvijek bilo kostura. Bude mi drago kad ih pronađem jer onda mogu vrijeme trošiti u njihovom sahranjivanju i sebe tješiti da će njihove duše baš zbog mene naći spokoja. Ako uspijem pronaći neki zalutali novčić,ostavim ga u čeljustima. Tako je vlasnica sahranjivala ljude kad je porodica pokojnog od nje tražila. Nažalost, nisam upamtio molitve koje je izgovarala, ali ne bi ništa značilo kad mi je oduzet ljudski govor. Da nisam ja ostao zaboravljen ovdje, ostali bi svi oni i niko se ne bi pobrinuo da njihove kosti nađu svoj dom u zemlji. Žao mi je samo što ne znam njihova imena i grobovi su obilježeni samo komadom otkinutog kamena sa kuće u kojoj su pronađeni. Na kamen ostavim neki pisani znak koji mi je ostao u pamćenju sa svojih putovanja sa starom vlasnicom, ne znam šta predstavlja, čak ne znam jesu li te crtice jedan glas, slog ili riječ. Ali neka makar stoji nešto kad već ime njihovo ne znam.
Najžalosniji dan je bio kad sam pronašao jedno živo dijete, dijete tih porodica što su generacijski miješale krv. Zbog tog dana i zaboravim onaj period kad sam se sakrivao od preživjelih. Kad su počeli jesti ljudsko meso da prežive, najpametnije za mene je bilo da ostanem zaboravljen i sakriven. Izgleda ostali preživjeli su se poubijali prije nego što je neko od njih mogao to dijete pretvoriti u svoj ručak ili večeru. To dijete nije moglo ni da žvače. Donja vilica je toliko bilo udaljena od gornje, čak je dijete i hroptalo u svaki gladni izdisaj. Nekad pomislim da je bolje bilo da nisam ni pronašao dijete. Moglo je umrijeti od gladi i žeđi, ali niko ne zna koliko bi dugo živjelo u toj patnji. Sjetio sam se svog boravka kod vlasnice kad sam joj pomagao da liječi krvave ljude koji su joj usred noći dolazili, a i kad sam sa vlasnicom u noći dolazio kod drugih ljudi. Vrh svoje kandže sam zabio u dio grudnog koša i u sekundi je dijete pustilo svoj posljednji bolni izdisaj. Sahranio sam isti dan dijete i na kamenu iznad groba ostavio znakove koji bi na nekom mom jeziku bili shvaćeni kao simboli za traženje oprosta za ubistvo. Za vlasnicu sam toliko puta istu stvar uradio, ali uvijek, uvijek je taj čovjek bio odrasli čovjek sa historijom zločina iza sebe. Nikad nije bio neko ko nije imao prilike da stvori historiju iza svog imena. Grob tog djeteta je jedini grob u ovom gradu koje ima ispisanu poruku u mojoj krvi i suzama jer danima nisam mogao prestati plakati zbog toga.
Pogledao sam ka šumi, ne znajući da li mi je drago ili nije drago što moji lanci ne dozvoljavaju da kročim u nju. U ovom svom čekanju nisam nikad vidio da je nešto došlo iz te šume u napušteni grad, ali uvijek kad pogledam u mrak između stabala, osjećam jezu, neku nelagodu. Danas nisam ništa posebno pronašao u kući koju sam istraživao, a već je počeo sumrak. U čitavom svom životu, makar dio života dok sam u ovom tijelu majmuna, nisam ljepše zalaske sunca vidio nego što su na ovom ostrvu. Nebo i more promijene sve nijanse toplih boja dok na kraju ne bude samo crnilo i odbljesak zvijezda i mjeseca na talasima. Sjeo sam na ivicu luke i nastavio čekati neki brod da dođe. Ne bi mi smetalo da i taj brod bude Haronov čamac koji je napokon došao i po mene. Možda se vlasnica vrati po mene. Palo mi na pamet „Ako je i dalje živa“, ali sam zaspao dok sam tu misao izbacivao iz glave i nastavio visiti u zraku sa licem iznad crno-bijelih talasa.
Luka Bošković je rođen 1997. godine u Sarajevu gdje je završio Treću gimnaziju. Studira dvopredmetno komparativnu književnost i informacijske znanosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu gdje je i predsjednik Studentske asocijacije Filozofskog fakulteta od 2019. godine. Njegove pjesme su izašle u međunarodnoj zbirci mladih autora Perom ispisujem dušu 3 u izdanju Kulture Snova, Zagreb i u almanahu Planeta poezije, Sarajevo. Dopisnik je web magazina Dunjalučara gdje povremeno objavljuje poglavlja romana Tanat, eseje i priče, kao i dopisnik online magazina Fenomenalno gdje objavljuje kratke tekstove o dijelovima i ljudima iz prošlosti . Objavljuje poeziju na svojoj FB stranici Lux Nocis-poezija i do sada ima napisanih i na FB stranici objavljenih preko 200 pjesama. Član je Mense BiH.
Dunjalučar 