Sergej Aleksandrovič Jesenjin svojim je lirizmom, sentimentalnim i suzdržanim erotizmom stekao ugled najpopularnijeg ruskog pjesnika dvadesetog stoljeća. Njegovoj su slavi, uz sve neosporne pjesničke vrijednosti pridonijeli i boemski život, buran brak s američkom balerinom Isadorom Duncan, te nadasve tragična smrt, kojom je prerano okončan život ovog iznimnog lirika naglašene biografičnosti.
Doviđenja, dragi, doviđenja
Doviđenja, dragi, doviđenja;
Ti mi prijatelju jednom bješe sve.
Urečen rastanak bez našeg htjenja
Obećava i sastanak, zar ne?
Doviđenja, dragi, bez ruke, bez slova
Nemoj da ti bol obrve povije
Umrijeti nije ništa na ovom svijetu nova,
Ali ni živjeti baš nije najnovije.
Pismo majci
Još si živa, moja staričice?
Pozdravlja te tvoj sin. I on živi.
Nek ti trepti iznad kolibice
Taj večernji sjaj neizrecivi.
Pišu mi da, tajno zabrinutom,
Vrlo tužnom zboh mene, na putu
Svakog časa viđaju te u tom
Staromodnom vethome kaputu.
A uveče, u mraku plavome,
Da te često ista slika muči:
Neko finskim nožem maznuo me,
Ispod srca, u kafanskoj tuči.
Ništa, draga. Ne treba da zebeš.
To je samo tegoba bunila.
Nisam takva baš pjandura, tebe
Ne vidjevši, da bih umro, mila.
Ja sam isto nježan ko nekada,
I jedino snijevam o tomu
Da što prije iz metežnog jada
Povratim se našem niskom domu.
Ti ne voliš i ne žališ mene
Ti ne voliš i ne žališ mene,
nisam više mio srcu tvom?
Gledajuć u stranu strast ti vene
sa rukama na ramenu mom.
Smiješak ti je mio, ti si mlada,
riječi moje ni nježne, ni grube.
Kolike si voljela do sada?
Koje ruke pamtiš? Koje zube?
Prošli su ko sjena kraj tvog tijela
ne srevši se sa plamenom tvojim.
Mnogima si na koljena sjela,
sada sjediš na nogama mojim.
Oči su ti poluzatvorene
i ti sanjaš o drugome nekom,
ali ljubav prošla je i mene,
pa tonem u dragom i dalekom.
Ovaj plamen sudbinom ne želi,
plahovita bješe ljubav vruća —
i ko što smo slučajno se sreli,
rastanak će biti bez ganuća.
Ti ćeš proći putem pored mene
da prokockaš sve te tužne zore.
Tek ne diraj one neljubljene
i ne mami one što ne gore.
I kad s drugim budeš jedne noći
u ljubavi, stojeći na cesti,
možda i ja onuda ću proći
i ponovo mi ćemo se sresti.
Okrenuvši drugom bliže pleći
ti ćeš glavom kimnuti mi lako.
“Dobro veče”, tiho ćeš mi reći.
“Dobro veče, miss”, i ja ću tako.
I ništa nam srca neće ganut,
duše bit će smirene posvema —
tko izgori, taj ne može planut,
tko ljubljaše, taj ljubavi nema.
Crni čovjek
Dragi moj, dragi moj,
jako sam, jako bolan!
Sam ne znam odakle dolazi ova bol.
Da li to vjetar vije
nad pustim i mrtvim poljem
ili, ko gaj u septembru,
zasipa mozak alkohol.
Glava moja maše ušima
ko krilima ptica.
Na vratu joj noge,
sve više gube moć.
Crni čovjek,
crni, crni.
crni čovjek
na postelju uza me sjeda,
crni čovjek
spavat mi ne da
svu noć.
Crni čovjek prstom
po odvratnoj knjizi vuče
i, mrmljajući nada mnom
kao nad umrlim monah
čita mi život
nekoga raspikuće,
u duši budeći tjeskobu i strah.
Crni čovjek,
crni, crni!
Slušaj, slušaj
gunđa on meni
i oči mu sjaju
u knjizi je mnogo najljepših
misli i planova.
Taj je čovjek
živio u kraju
najogavnijih
hulja i lopova.
U decembru u tom kraju
snijeg je đavolski čist
i mećave počinju
vesele pređe.
Taj čovjek bijaše avanturist,
no marke visoke i najrijeđe.
Bio je divan, usto poeta,
ako ne s velikom,
to s drskom snagom
i jednu je ženu
od četrdeset ljeta
zvao djevojčurom
i svojom dragom.
Sreća je — reče on –
okretnost uma i ruke.
Sve nespretne duše
ko nesretne su znane.
Ništa nije
što mnoge muke
donose kretnje
lažne i strane.
U buri, oluji,
sjeni svaki dan,
kada stalno gubiš
i kad te nevolje biju,
biti prijazan i nasmijan
najveća je umjetnost od sviju.
Crni čovječe!
Ne čini toga!
da spasavaš druge
nije ti posao, znaj!
Što mi je do života
pjesnika propaloga!
Molim te, drugima
čitaj i pripovijedaj.
Crni čovjek
uporno u mene gleda,
Na oči mu plava
bljuvotina pala —
sigurno želi mi reći
da sam lopuža blijeda
koja je drsko i bestidno
nekoga opljačkala.
Dragi moj, dragi moj,
jako sam, jako bolan.
Sam ne znam odakle dolazi ova bol.
Da li to vjetar vije
nad pustim i mrtvim poljem
ili, ko gaj u septembru,
zasipa mozak alkohol.
Hladna je noć.
raskršće tiho spava.
Ja, sam na prozoru,
ne čekam gosta draga.
Na bijeloj poljani
vapno se rasipava
i stabla su ko jahači
skupljeni kraj mog praga.
Negdje plače
zloguka noćna ptica.
Drvenih jahača
zvuk kopita rida.
Evo, opet taj crni
na moj naslonjač sjeda,
podiže cilindar
i bezbrižno kaput skida.
Slušaj, slušaj!
hriplje on i u lice me gleda,
glava mu sve niže
i niže pada
ja ne vidjeh još
nitkova prvog reda
da tako suvišno, glupo
od nesanice strada.
Ah, recimo, varam se!
Sano svijetli luna.
Što još treba
u svijetu pjanom od snova?
Možda će debelih butina
tajno doći “ona”,
a ti ćeš joj čitati
gomilu mračnih stihova.
Ah, volim ja pjesnike!
Zabavna čeda.
U njih se uvijek nađe
historija srcu znana —
kako studentici prištavoj
dugokosa bijeda
o svjetovima govori,
zapravo spolno zagrijana.
U nekom selu,
možda u Kalugi,
a možda u Rjazanu,
ne znam, zaboravih,
živio je dječak
žutokosi,
a očiju plavih…
I eto, narasto je,
usto poeta,
ako ne s velikom,
to sa drskom snagom,
i neku je ženu
od četrdeset ljeta
zvao djevojčurom,
i svojom dragom.
Crni čovječe!
Ti goste prokleti.
Taj glas se odavno
o tebi rodi. —
Ja sam lud i bijesan
i palica moja leti
ravno u njušku
i nos da ga zgodi…
Mjesec je umro,
kraj okna zora drijema.
Ah, ti noći!
Što si to noći spetljala?
Ja u cilindru stojim.
nikoga samnom nema,
ja sam
kraj razbitog zrcala.
Tko sam ? Šta sam?
Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
živio sam usput, ko da sanjam,
kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji.
I tebe sad ljubim po navici, dijete,
zato što sam mnoge ljubio, bolećiv,
zato usput, ko što palim cigarete,
govorim i šapćem zaljubljene riječi.
“Uvijek” i “ljubljena” i “upamtit ću”,
a u duši vazda ista pustoš zrači;
ako dirneš strast u čovjekovu biću,
istine, bez sumnje, nikad nećeš naći.
Zato moja duša ne zna što je jeza
odbijenih želja, neshvaćene tuge.
Ti si, moja gipka, lakonoga brezo,
stvorena i za me i za mnoge druge.
Ali, ako tražeć neku srodnu dušu.
vezan protiv želje, utonem u sjeti,
nikad neću da te ljubomorom gušim,
nikad neću tebe grditi ni kleti.
Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
i volim te usput, ko da sanjam,
kao mnoge druge na toj zemlji
Pjesma o keruši
Jutros u košari, gdje sja, šuška
Niz rogoza žućkastih i krutih,
Sedmoro je oštenila kučka,
Sedmoro je oštenila žutih.
Do u sumrak grlila ih nježno
I lizala niz dlaku što rudi,
I slivo se mlak sok neizbježno,
Iz tih toplih materinskih grudi.
A uveče, kad živina juri,
Da zauzme motke, il prut jak,
Izišo je tad domaćin tmuri,
I svu štenad potrpo u džak.
A ona je za tragom trčala,
Stizala ga, kao kad uhode …
I dugo je, dugo je drhtala
Nezamrzla površina vode.
Pri povratku, vukuć se po tmini,
I ližući znoj s bedara lijenih,
Mjesec joj se nad izbom učini,
Kao jedno od kučića njenih.
Zurila je u svod plavi, glatki,
Zavijala bolno za svojima,
A mjesec se kotrljao tanki,
I skrio se za hum u poljima.
Nijemo, ko od milosti il sreće,
Kad joj bace kamičak niz breg,
Pale su i njene oči pseće,
Kao zlatni sjaj zvijezda, u snijeg.
Ja sam posljednji pjesnik sela
Ja sam posljednji pjesnik sela
Most daščan u stih skromno stade.
Stojim kod posljednjeg opela
Breza što lišćem svojim kade.
Dogorjeće, kao plam zlatan,
Tjelesni vosak te svijeće.
Mjesec, poput drvenog sata,
Mojih dvanaest otškripjeće.
Na stazu plavog polja skoro
Od ćeljeza će gost da stupi.
Ovas, poliven rujnom zoro,
Crnom će šakom da pokupi.
Neživi, tuđi dlani – ovi
Stihovi uz vas ne bi cvali!
I samo će konji – klasovi
Za domaćinom starim žalit.
Vjetar će im piti rzaje,
Zadušnički vijeći ples.
Drven sat – ta stvar skora je –
Odškripjeće mi dvanaest!
Dunjalučar 