Njemački književnik Hermann Hesse rođen je 1877. godine. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1945. godine. Najpoznatiji je po romanima Stepski vuk, Demian, Narcis i zlatousti, itd. U njegovim djelima jasno su uočljivi uticaji misticizma, hinduizma i budizma, te fascinacija Dalekim Istokom. Umro je u Montagnoli 9. avgusta 1962. godine u svojoj 85. godini.
Munja
Negde u daljini bljesnu munja,
jasmin čudnim sjajem
kao odbljesak plašljive zvijezde,
gori u tvojoj kosi.
Tvojoj čudesnoj moći,
olovnom nebu bez zvijezda,
prinosimo poljupce i ruže,
o, umorna, sparna noći.
Poljupci bez sreće i sjaja
zbog kojih se odmah pokajasmo,
ruže su što u tužnom plesu
uvele latice rasipaju.
Noć prolazi bez zore!
Ljubav bez radosti i suza,
u nemirnom iščekivanju
novog uragana!
Ljubav
Da ih blagosloviš poljupcima,
Moji prsti tvoje traže.
Želim pogled tvojim očima da napojim,
Da u tvojoj kosi sakrijem lice,
Da uvijek budnim, poslušnim rukama
U zanosu prihvatim tvoje,
Da uvijek novim plamenom oživim
Tvoju ljepotu, hiljade i hiljade puta,
Dok dan i noć – sadašnjost i prošlost
Za nas jedno ne postoje.
Da se blaženi i sudbini zahvalni
Vinemo izvan svakog bola,
I izvan domašaja ovog svijeta
Sve dok mir ne nađemo.
Zavodnik
Pred mnogim vratima sam čekao.
Na mnoga uha šapnuo svoju pjesmu.
I uvijek kad se usta jedna predavala
i žeđ bila ugašena,
jedna blažena iluzija u grob bi silazila…
Ostalo bi samo tijelo u prevarenoj ruci.
Poljupci koje strašno moljah,
duge noći koje grozničavo iščekivah…
na kraju bjehu kao zgažen cvijet,
bez mirisa nestala ljepota.
Iz mnogih postelja ustao bih tužan
kad je žudnja postala mi navika.
Bježeći od užitka tražio sam san
opet novu želju i svoju samoću…
taj užitak moje je prokletstvo
jer nesrećnim me čini
da svaki san o njoj stvarnost uništava.
Oklevajući, ruku ka novom cvijetu pružam,
da novom uhu svoju pjesmu šapnem:
Brani se, najljepša moja, zakopčaj haljinu svoju,
opčini me, izmuči me nikad mi ne reci: da!
Bez tebe
Moj jastuk me gleda svako veče
Prazan kao nadgrobni kamen
Ne znadoh da će toliko da peče
Kada ostanem sam
Kada nema tvoje kose da poljubac joj dam!
Sam ležim, potpuno tih je dom
I kandilo ugaslo
Ispružam ruke ka tijelu tvom
Da zagrlim te strasno
Pa naginjem ka tebi vrela usta,
Ali ljubim sam sebe i soba je pusta
Kada se naglo prenem –
Svud samo muk je noći ledene,
Zvijezda na nebu podrhtava –
O gde je tvoja kosa crvena
Gde su ti slatka usta?
U svakom veselju sad bol znam,
U svakom vinu jad moram piti;
Ne slutih koliko će gorko biti
Kada ostanem sam,
Sam i bez tebe kad moram biti.
Tajanstvene
U zanosu,
zaljubljene žene otkrivaju
svoju tajnu i ona je naša
za cio život.
Jer, ako Ljubav obmanuti umije,
ako i Žudnja poznaje prevaru,
kada se sjedine lagati ne mogu.
Ti i ja smo se zakleli,
i Žudnja se s Ljubavlju stopila,
a ipak, nikad mi nisi otkrila,
tu nemirnu zagonetku ko si.
Za mene si vječno ostala tajna!
Onda si iznenada otišla,
umorna od mene,
i tako mi nanijela posljednju bol;
ali dio mene ostao je u tebi zarobljen.
Kad ugledam te izdaleka kako ideš vitka,
ja poželim tu nepoznatu lijepu ženu
kao da jednom nismo bili par.
Dunjalučar 