Søren Kierkegaard: Samoposmatranje i shvatanje života

Søren Kierkegaard (1813. – 1855.)

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Søren Kierkegaard: Samoposmatranje i shvatanje života

Da kažem nešto o sebi: ja nisam, nipošto, kako to možda vrijeme traži, nikakav reformator, niti kakav dubokoumni duh, vidovnjak, prorok. Ne, ja sam – dozvolite – ja sam u izuzetnoj mjeri izraziti policijski talent.

Još od djetinstva bio sam pod vlašću ogromne sjete, čija dubina nalazi jedini pravi izraz u tome što mi je podarila ogromnu spretnost da se skrivam iza prividne veselosti i životne radosti. Jedina mi je radost bila, ukoliko se mogu prisjetiti, što niko nije mogao da otkrije koliko sam bio nesretan…

U životu sam bio bacan tamo – vamo, u mnogočemu, gotovo u svačemu, bio sam iskušavan, utoliko prije u zabludama. Pa sam, avaj, bio i na putu propasti: tako sam bio sam u svojoj dvadesetpetoj godini zagonetno razvijena, izuzetna mogućnost, čije naznačenje i značenje nisam razumio uprkos najnapornije refleksije, koja je možda sve razumijevala. Jedno sam samo saznao: da mi je najpravilnija namjena života bila u pokajanju. Živio stvarno, međutim, ja i nisam, izuzev pod opredjeljenjem: duh. Čovjek stvarno ja bio nisam, dijete i mladić najmanje.


Ja sam imao svoj žalac u mesu, duhovnu obdarenost (naročito fantaziju i dijalektiku) i obrazovanje u izobilju, jedan enormni razvoj kao posmatrač, jedno zaista rijetko hrišćansko vaspitanje, sasvim svoj dijalektički odnos prema hrišćanstvu. Od djetinstva bio sam vaspitan u poslušnosti, u apsolutnoj poslušnosti; obdaren gotovo drskom vjerom da sve mogu, a samo jedno ne: da budem, pa makar jedan jedini dan, slobodan kao ptica, ili oslobođen okova sjete u kojima me držala neka tuđa sila. Najzad sam bio sam sebi pokajnik.

U tom se desio veliki zemljotres, strahoviti preokret, koji mi je nametnuo jedan novi, nepogrešni zakon tumačenja svih fenomena. Naslutio sam tada da duboka starost moga oca nije nikakav Božiji blagoslov, već naprotiv kletva, da su izuzetne duhovne moći, naše porodice samo zato postojale da se međusobno satru. Osjetio sam tada kako oko mene tišina noći narasta kad sam nesretnika u svome ocu upoznao, nesretnika koji je trebalo sve nas da nadživi – vijenac jedan na grobu svih svojih nadanja. Moralo je biti nekog grijeha na cijeloj porodici, neka kazna morala je na njoj počivati. Valjalo je ono da iščezne, moćnom Božijom rukom iskorjenjena, kao neuspio pokušaj ugašena. I samo kadikad nalazio sam nešto utoljenja u pomisli, da je mome ocu bila namijenjena teška dužnost da nas smiri utjehom religije. Da nas sve pripremi na prijem u jednom boljem svijetu ako u ovome čak i sve izgubimo, ako nas snađe kazna koju Jevreji stalno svojim neprijateljima žele: da je sjećanje na nas potpuno iščezlo.

Izvor: Søren Kierkegaard, Brevijar.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤