Prahistorijski kneževski tumuli II

Zlatna ogrlica iz Atenice (detalj)

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Prahistorijski kneževski tumuli

Glasinačka kulturna grupa: Tumul u Atenici

Za razliku od tumula u Novom Pazaru, gdje grobni prilozi nisu spaljeni, u Atenici su se prilozi spaljivali zajedno sa pokojnicima, izuzev predmeta od ćilibara, stakla i kosti, koji su pridodati u grob posle spaljivanja. U humci I nije pronađeno žrtvište, dok je u humci II pronađena složena žrtvena konstrukcija koju Palavestra detaljno opisuje: podijeljeno na nekoliko segmenata, žrtvište se sastojalo od dvadeset i dva žrtvenika, devet na istočnoj, dvanaest na zapadnoj strani. Žrtvenici u istočnom dijelu tumula bili su prekriveni kružnom gomilom oblutaka, dok je u zapadnom dijelu jedan žrtvenik bio izdvojen od ostalih koji su bili poredani oko njega, a cjelokupno žrtvište je gledalo centralni grob, dakle, svi žrtvenici su orjentirani ka njemu, pojačavaju njegovu izdvojenost, jasno upućujući na to kome su posvećeni. Ovdje se još jednom može vidjeti značaj kruga kao konstrukcijskog oblika koji obilježava arhitekturu cjelokupnog tumula. Na taj način, ovo žrtvište je moglo funkcionisati kao model neke sakralne ili svetovne građevine vezane za život pokojnika na ovom ili na onom svetu, a zanimljivo je i to da je žrtvište bilo konstruirano tako da pruža mogućnost ulaza u grobni ritualni prostor. Dakle, jedna strana žrtvišta je bila otvorena, stvarajući neku vrstu puta, ulaza u sveti prostor.

Stipčević smatra kako je najvažnija razlika između ove dvije humke upravo u tome da se u humci II nalazi žrtvište, što znači da je odnos zajednice prema tom grobu bio drukčiji od odnosa prema ženskom grobu, gdje takve konstrukcije nije bilo. U skladu sa tim, tumul II predstavlja kultno mjesto gdje je sahranjen divinizirani heroj, a Stipčević uspostavlja paralele sa ritualima žrtvovanja kako ih opisuje i Homer u svojim epovima, pri čemu i sam broj žrtvenih rupa ima htonično značenje, a od posebne važnosti je činjenica da je žrtvovanje obavljeno na zemlji, a ne na nekoj uzdignutoj konstrukciji: Tumačenje ovog običaja nalazimo opet u Grčkoj, gdje je postojalo pravilo da se božanstvima žrtve prinose na uzdignutim žrtvenicima, a herojima na površini zemlje.


Zanimljivo je da se u oba tumula, u centralnim grobovima, nalaze ostaci kola i konjske opreme, a ovdje se može govoriti i o razlici između muških i ženskih kola, jer su u tumulu I pronađena kola sa dva točka i oprema za jednog konja, dok su u tumulu II pronađena četverokolica sa opremom za dva konja. S obzirom na to da su na kolima pronađeni tragovi gorenja, pretpostavlja se da su se i ona spaljivala, zajedno sa pokojnicima i drugim grobnim prilozima. Spališta su u Atenici, u obje humke, konstatovana uz periferni prsten, međutim, Staša Babić i Zorica Kuzmanović u svom tekstu pod nazivom Atenica: U potrazi za izgubljenim spalištem, kažu kako problem nastaje već kod dimenzija ovih lučnih površina, posebno u slučaju humke I, ali je naročito izražen s obzirom na oblik, koji nije najpodesniji za smeštanje kola. Dakle, mjesta koja su identificirana kao spališta zapravo su mogla biti rezulat nekih drugih ritualnih aktivnosti, a samo spaljivanje pokojnika i kola moglo je biti obavljeno i izvan okvira tumula. Na ovom mjestu je bitno napomenuti i naglasiti to da arheološka interpretacija kao postepeno kretanje ka nekom zaključku nužno uključuje postupak uspostavljanja analogija između kulture poznate samo na osnovu materijalnih tragova i onih koje poznajemo kroz posmatranje ponašanja ljudi, a taj način uspostavljanja analogija može se vidjeti i na osnovu proučavanja odnosa ideje zagrobnog života i materijalnih ostataka sepulkralnog kulta.

Kola i konjska oprema, kao i figurine konja, imaju bitnu ulogu u kneževskim tumulima, tj. vezuju se za kult heroja. Stipčević smatra kako kola simboliziraju put kojeg pokojnik mora preći da bi došao do zagrobnog svijeta, konj je životinja na kojoj heroj jaše da bi stigao do svog odredišta, pri čemu konj, kao i zmija, može predstavljati inkarniranog pokojnika. Ovdje će se reći nešto više i o važnosti simbola zmije u sepulkralnom kultu, kao i o njenoj povezanosti sa solarnim kultom. Spirale i krivudave linije opisuju se kao simboli i predstave zmija, što onda znatno proširuje i samo polje djelovanja i prisutnosti ovog simbola. For many ancient civilizations, the snake symbolized the underworld and the realm of the dead, apparently because it spends much of its life in hiding and in pits below the surface of the earth, but also because of its apparent ability to berejuvenated through the shedding of its skin. Dakle, u simbolu zmije moguće je, na neki način, vidjeti i manifestaciju vjerovanja u to da će se duša pokojnika preodjenuti, da će sa sebe skinuti ovozemaljsku kožu i zakoračiti u prostor zagrobnog svijeta. Kako objašnjava Biederman, zanimljivo je to da se zmija danas shvata kao simbol sa izrazito negativnim konotacijama, povezuje se sa silama zla, itd., dok je u prahistoriji simbol zmije izazivao pozitivne kototacije, i to baš zbog toga što je bila povezana sa idejom zagrobnog svijeta, tj. života nakon smrti.

Of particular symbolic significance is the snake biting its own tail (Greek UROBORUS), which stands for the cycle of eternal return, or for eternity in general. Zmija koja grize svoj rep vidi se, ne samo na različitim prikazima na materijalnim ostacima sepulkralnog kulta, nego i u obliku narukvica kod kojih se krajevi što predstavljaju glavu i rep zmije međusobno spajaju ili dodiruju. Ovaj simbol je kompleksan jer ne prikazuje samo zmiju, nego i krug za kojeg je već navedeno da se povezuje i sa mitskim shvatanjem vremena i prostora, sa vječnošću i besmrtnošću. Kako naglašava Cirlot, tu se može vidjeti povezanost simbola zmije sa simbolom točka, ili kruga, pa se može reći da se tako i sam simbol zmije kao bića koje je sposobno za neku vrstu podmlađivanja, povezuje i sa vječnosti, i sa putovanjem: In the broadest sense, it is symbolic of time and of the continuity of life.

Ogrlica sa perlama od staklene paste iz Atenice

U vezu sa simbolom zmije može se dovesti i prikaz Gorgone sa hidrije iz Novog Pazara, a ovo bronzano posuđe, kako navode autori knjige Antička bronza u Jugoslaviji, je u potpunosti potvrdilo veoma jasne uticaje i prodore grčke kulture i umetnosti u našim krajevima. Od ukupno tri Gorgone jedino je, kako objašnjava Biederman, Meduza bila smrtna, predstavljena je kao čudovište čiju kosu čine zmije, a na prikazima Ateninog štita Meduzina glava je bila simbol koji je trebao da uplaši onoga koji se sa tim štitom suoči, ali i da zaštiti nosica/nositeljicu štita, her gaze was so horrible that anyone who looked at her was turned to stone. Ako je jedna od funkcija simbola Meduze bila zaštita, onda se, kao jedna od pretpostavki, može navesti interpretacija da je to funkcija koju ovaj simbol ispoljava i na grobnim prilozima, da je to simbol koji je trebao zaštiti pokojnika od svega onoga sa čime se susretne na putovanju u zagrobni svijet. Meduza se povezuje i sa solarnim simbolima, između ostalog, zbog zrakastog pružanja zmija koje čine njenu kosu, a sa druge strane, u obzir mora biti uzeta i činjenica da je gore navedena posuda sa prikazima Gorgone izraz bogatstva, luksuznosti, rijetkosti i neobičnosti, pa ju je moguće shvatiti i kao način pokazivanja i predstavljanja moći pokojnika.

Pored navedenih prikaza, na grobnim prilozima iz tumula Atenice i Novog Pazara, dominiraju prikazi barskih ptica, o kojima je već bilo riječi u prethodnim poglavljima, a tu su i prikazi pčele. Radi ilustracije raširenosti ovog simbola bitno je napomenuti da se u mnogim kulturama pčela interpretirala kao ljudska duša, a slijetanje pčele na grob nekog pokojnika značilo je njegovo uskrsnuće, pri čemu je sanjati pčelu značilo sanjati smrt, čuti zvuk dolaska vlastite smrti: one's soul is buzzing off. Pčela se povezuje i sa značenjem, i simboličkim vrijednostima meda i medovine koji su povezani sa različitim pogrebnim ritualima, sa spremanjem pokojnika za putovanje u zagrobni svijet, mogu predstavljati žrtve ljevanice, itd. Stipčević naglašava da se za interpretaciju simbola pčele na prostorima koji su definirani kao ilirski, u obzir moraju uzeti i različiti kontakti, komunikacija stanovnišva tih prostora i njihovih ideja sa idejama koje nastaju na tlu Grčke. U kontekstu materijalnih ostataka pronađenih u tumulima, dakle onda kada funkcioniraju kao grobni prilozi, privjesci u obliku pčela svjedoče jasnoj povezanosti ovog simbola sa konceptom zagrobnog života. Stipčević navodi kako se u grčkoj, ali i hetitskoj i drugim religijama, pčela pojavljuje u kultu Božice Majke.

Božica Majka je povezana sa solarnim i lunarnim simbolima, ona se, kako objašnjava Kukoč u gore navedenom tekstu, dovodi i u vezu sa Potniom, a između lika Potnie i Gorgone Meduze se, također, može uspostaviti analogija na sljedeći način: Meduza je čudovište koje je, također, povezano sa solarnim simbolima, čudovište je mitski čuvar Stabla života, a Stablo života je direktno vezano za Božicu Majku ili Potniu. Potnia je u minojskoj i u mikenskoj civilizaciji predstavljena kao božica koju karakterizira snažna povezanost sa životinjama, gdje se posebno ističe pčela. Kako navodi Stephanie Lynn Budin u svojoj knjizi The Ancient Greeks: new perspectives, na statuama je Potnia predstavljana tako što se preko cijelog njenog tijela pružaju različite životinje, između ostalog i pčele. The honey is for the benefit, in pleasing equality, of kings and commoners. It is not only for pleasure but also for health, sweet to the palate and a healer of wounds. Dakle, ovdje je neophodno navesti i praktični aspekt, svojevrsnu upotrebnu vrijednost meda, pa se, u kontekstu ideje zagrobnog života, pčela i med kojeg ona donosi, može shvatiti i kao još jedan od primjera prenošenja elemenata života svakodnevnice u život nakon smrti.

Vasić zaključuje da se za tumule iz Atenice i Novog Pazara može reći da pripadaju glasinačkom kulturnom kompleksu, prije svega zbog sličnosti u sepulkralnom kultu, u dominaciji ritusa incineracije, po tipovima grobnih priloga, itd., ali se tu javlja i niz razlika, naročito kada su u pitanju tumuli iz Atenice. To se, prije svega, odnosi na običaj sahrane na kolima koji nije zabilježen na glasinačkom području, a čije najbliže analogije potiču iz Mađarske i Bugarske, stoga Vasić smatra kako su tumuli iz Atenice vezani za ranije autohtone elemente na centralnom balkanskom području, a da su u jednom trenutku bili pod direktnim uticajem glasinačke kulturne grupe.

Autorka: Zerina Kulović

Upute na tekst:

Palavestra Aleksandar: Kneževski grobovi starijeg gvozdenog doba na centralnom Balkanu.
Vasić Rastko: Kneževski grobovi iz Novog Pazara i Atenice.
Lynn Budin:The Ancient Greeks: new perspectives.
Grupa autora: Antička bronza u Jugoslaviji.
Staša Babić i Zorica Kuzmanović:Atenica.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤