Ruska pjesnikinja Marina Ivanovna Cvetajeva, rođena je 1892. godine. Pored poezije, pisala je biografske eseje, književnu kritiku, a bavila se i prevođenjem. Njena prva zbirka poezije, pod nazivom Večernji album, objavljena je 1910. godine. Napisala je preko 2.000 pjesama koje govore o periodu prije revolucije, te iz periode egzila u Parizu, Berlinu i Pragu. Izvršila je samoubistvo 1941. godine. Kuća u kojoj je živjela u Moskvi, danas je pretvorena u muzej koji je posvećen njenom životu i djelu.
Borisu Pasternaku
Raz-stojanje: vrste, milje . . .
Nas su raz-stavili, raz-sadili,
Da bismo bili tihi ko dva siročeta,
Na dva razna kraja svijeta.
Raz-stojanje: vrste, daljina sura . . .
Nas su razlijeepili, razlemili,
I nisu znali da je to – legura
Nadahnuća: žile i tetive . . .
Nisu nas zavadili – već razbili, žive
Raslojili . . .
Uz zidove i rovove.
Raselili su nas, ko orlove –
Zavjerenike: vrste, daljine . . .
Nisu nas rastrojili – samo su nas smutili.
Po čestarima zemljine širine
Nas su, kao siročiće, raz-putili.
Koji je već – koji – zar kraj marta?!
Razbili su nas – kao špil karata!
Istinu znam
Istinu znam! Bivše istine na stranu!
Neka Čovjeka , čovjeka na zemlji ne glođe!
Gledajte- veče! Gle- skoro i noć banu!
O ČEMU – pjesnici, ljubavnici i vođe?
Već vjetar leže i zemlja u rosi bdi.
Skoro će mećava zvijezda u nebu stati.
Pod zemljom ćemo evo usniti i mi
Što na njoj nedadosmo jedno drugom spati.
Ja sam stranica
Ja sam stranica tvoga pera.
Bijeela stranica. Ja sve primam.
Ja sam čuvar tvoga dobra.
Ja uvijek stostruko vraćam.
Ja sam selo i crna zemlja.
Ti si moje sunce i moja kiša.
Ti si Bog i Gospodin, a ja
Crna zemlja i bijela hartija.
Mojim pjesmama
Mojim pjesmama pisanim izrana
Kad nisam ni znala jesam li poeta
Pjesmama što liče na mlazove fontana
Na iskre raketa
Što se pokraše kao đavoli zlosti
U svetilište tamjana i snova
Mojim pjesmama o smrti i mladosti
Punim nepročitanih stihova!
Razbacanim po podrumima i prašini
Gdje ih niko ne čita i ne prelistava
Mojim pjesmama kao starim vinima
Doći će dan slavlja.
Posljednja zdravica
Pijem za ugašeno ognjište moje
Za moj život pun žala
Za samovanje u dvoje
Za tebe pijem ja –
Za laž usana što izdaše
Za mrtvi pogled žena
Za to što je svijet strašan
Zato što spasa nema
