Ispovijedi nekarakternog čovjeka

Ivo Brešan (1936. – 2017.)

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Ispovijedi nekarakternog čovjeka

Možda ćeš se, dragi čitatelju, iznenaditi kad se i ako se suočiš s ovim recima, da netko, pišući svoje ispovijedi, dakle, stavljajući na papir onu naintimniju stranu svoga života, naziva samog sebe nekarakternim čovjekom. Nije to nikakav sadomazohizam ili, kao što ćeš možda pomisliti, pokušaj obračuna sa samim sobom, a niti izraz potrebe da se u ovom svijetu, u kome svatko vidi sebe kao karakternu osobu i u kome je biti karakter najviši stupanj vrline, bude drukčiji od ostalih, pa makar i po zlu. Ja naprosto mislim da karakter ne postoji, i da je ono što se najčešće naziva tim imenom obična fikcija, izmišljotina koju su ljudi stvorili o sebi ili koju su drugi stvorili o njima, pa vjeruju u to kao u nešto što im je od Boga dano, poput nekog zadnjeg probisvijeta koji obuče smoking i šeće ulicom uživajući u tome što drugi u njemu vide velikog gospodina, te i sam na kraju počne vjerovati da je netko i nešto (…)

Ispovijedi nekarakternog čovjeka, roman jednog od najistaknutijih dramatičara i filmskih scenarista, Ive Brešana, govori o duhovnom akrobatu koji se spletom okolnosti, neprestano prebacuje iz jedne političke opcije u drugu. Ovaj filozofski roman se može promatrati kao sredstvo razotkrivanja manipulativne moći ideološkog diskursa nad skupinom. Prikazuje kaotičan svijet neprestanih društvenih i političkih promjena 20.st.


Sva djela vladajućih su zaogrnuta željom za dobro pojedincu i kolektivu, međutim sredstva za realizaciju takvih nerealnih ideala su u potpunosti nehumana i destruktivna. Pripovjedač iznosi na scenu galeriju likova koji u skladu sa režiserskim odredbama, glume ono što se od njih traži. Djeluju poput glumaca u teatru koji od zadanih uloga ne smiju odstupati. Njihovo stvarno, unutrašnje stanje, želje i stavovi se kriju duboko pod maskama i nemaju pravo izaći na vidjelo u svrhu očuvanja života ili statusa. Ironiriza se kolektivna pasivnost, prisutna zbog straha od vladajućih krvoločnika, koja sprječava individualnu i kolektivnu slobodu govora i mišljenja. Pripovjedač je jako osjetljiv na kolektivnu podčinjenost imaginarnom dobru vladajućih stranki koje se toliko trude biti različite jedna od druge, a zapravo su potpuno jednake u načinu postizanja svojih ciljeva. Osim kritičkog pristupa vječno aktualnim moralnim i filozofskim temama, roman je prožet duhovitošću i sarkazmom.

Mjesto radnje je Šibenik, tadašnja malograđanska sredina čijim ustaljenim navikama pripovjedač pristupa ironično. Njihove besmislene šetnje u krug koje su prikazane dramski, s ekspozicijom, kulminacijom i raspletom, simboliziraju malograđansku opterećenost nametnutim konvencijama. Čitateljima će osobito biti zanimljiv lik konte Florijana koji prezire sve materijalno. On simbolizira rijetke ljude koji su sigurni od svake društveno-političke promjene, ali ih ubija dolazak novog vremena u koji se nikako ne mogu i ne žele uklopiti. Pripovjedač kroz lik konte Florijana ironizira ljudsku pohlepu koja prelazi i preko vlastitog dostojanstva. Poput životinja njegovi poznanici plaze po najprljavijim dijelovima palače u potrazi za posmrtnom oporukom koju jedino glavni lik, koji se ne vodi pohlepom, uspijeva odgonetnuti. Fabricijevi kontradiktorni stavovi o religiji možda ponajbolje prezentiraju današnju religioznu svijest.

Ljudi bezuvjetno vjeruju u mnoštvo apstrakcija, a kad je u pitanju Bog, kojega pripovjedač također smatra apstrakcijom vrijednom filozofskih rasprava, prevladava sumnja i neutaživa ljudska potreba za kritičkim preispitivanjem.  Emotivno je ponajviše nabijen dio o boravku pripovjedača na Golom otoku gdje upoznaje apsurd, prazninu i mučenje u najdubljem smislu tih riječi. Ova prozna umjetnička tvorevina se može čitati i kao drama pa cjelokupno gledajući, Ispovijedi nekarakternog čovjeka bi izvrsno mogle biti interpretirane teatrom apsurda.


Autorica: Marija Pavković
Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Bilješka o autorici:

Marija Pavković, rođena je 1996. godine u Tomislavgradu gdje je završila osnovnu i srednju školu. Magistrica je hrvatskoga jezika i književnosti i prvostupnica engleskoga jezika i književnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Mostaru.

Voditeljica je književno-čitateljskoga kluba Kulturno-informativnoga centra Tomislavgrad, potpredsjednica Kluba studenata hrvatskoga jezika i književnosti Franjo Milićević, urednica i voditeljica emisije Radio knjižnica Tomislavgrad, urednica književne kolumne portala Tomislavnews.

Osvojila je nagrade Šimićevih susreta 2019. i 2020. godine, pjesme su objavljene u zborniku mladih autora BiH; Luka osjećaja te u književnim časopisima i portalima: Osvit, Motrišta, Strane, Sapphoart, Nema, Kvaka i Diskurs.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤