Jer kad smrtnici umru, ovakva je njima sudbina:
Žile im kosti više ne drže s mesom, već sve to
Njima uništava strašni, siloviti i žarki oganj
Kako njihova duša iz kosti otiđe bjelih
Ali im duša odleti i lepeće na sanak nalik.
Homer, Ilijada.
Kult mrtvih: odnos mita i rituala
Iako latinska riječ sepulchrum znači grob, grobno mjesto, riječ kult ukazuje na niz različitih elemenata, konotacija imanentno prisutnih u ovom izrazu, koje se nadovezuju na samo značenje riječi. Potreba za samoizražavanjem, za opisivanjem i objašnjavanjem svijeta u kome se živi pratila je u korak potrebu za zadovoljenjem najelementarnijih nagona, i te potrebe ispreplitale su se međusobno u tolikoj mjeri da je savremenom posmatraču ponekad teško da ih razluči, da kaže šta je šta, da podijeli čovjekov svijet na fizički i duhovni. Naime, proučavanje sepulkralnog kulta ne svodi se na puko promatranje tehničkih karakteristika neke grobne konstrukcije, načina ukopa, postojanja ili nepostojanja grobnih priloga i sl. Ono podrazumijeva i pronalaženje različitih mogućnosti interpretacije. Dakle, uključuje i fokusiranje pažnje na prirodu samog grobnog mjesta, grobnih priloga, svih materijalnih ostataka koji predstavljaju konkretizaciju i materijalizaciju ovog kulta. Postojanje grobnog mjesta kao što je, npr., tumul, te niza pojedinačnih elemenata unutar njegove strukture, ukazuje na mogućnost razvoja nekog obreda, procesa koji definira sam kult.
Sepulkralni kult podrazumijeva postojanje određenog konteksta, a to znači da se prilikom njegovog proučavanja u obzir moraju uzeti: ritusi pokapanja, oblik i konstrukcija groba, tipovi grobnih priloga, obavljanje rituala, tj. njihovi tragovi, kao što su ostaci žrtvišta, životinjskih kostiju, razbijene keramike, tragovi gorenja, odnosno ložišta, itd. Ovdje se postavlja pitanje da li sepulkralni kult podrazumijeva i postojanje određenog mita, koji je to mit, te da li mit uslovljava ritual, ili je pak ritual taj koji utiče na stvaranje i izgradnju mita. Kada arhajski čovjek čini žrtvu, on se povezuje sa svima onima koji su činili žrtve prije njega sa svojim precima, ali i sa herojima i bogovima. Sve što čini povezano je sa jednom referentnom tačkom, a to je mitsko vrijeme i mitski prostor, tj. primordijalni svijet, prapočetak. Na taj način se, svaki put kada pristupi ritualu, čovjek u potpunosti povezuje sa trenutkom u kojem je taj ritual izveden po prvi put. Obavljanje određenog rituala vezanog za sepulkralni kult može biti promatrano kroz prizmu odnosa prahistorijskog čovjeka prema koncepciji vremena. Ritual se obavlja sad i ovdje, čulima je spoznatljiv i naglašava život u sadašnjem trenutku, dakle, može biti neprikosnoven simbol snage tog trenutka. Međutim, ukazuje i na prošlost, može upućivati na svijet predaka i heroja.
Tvrtko Kulenović u svom Rezimeu, objašnjava da se svojstva rituala mogu povezati i sa svojstvima katarze, onako kako ju je postavio Aristotel u svojoj definiciji tragedije, jer se kroz ritual, naročito kroz žrtvovanje, vrši pročišćenje, o čemu će više govora biti u narednim dijelovima ovog poglavlja. Ritual igra istu ulogu u vremenu koju centar (axis mundi) igra u prostoru. On predstavlja obnovu suštine koja je neophodna duši kao što je kiseonik neophodan za disanje. Mogli bismo reći da je mit priča, dok je ritual neka vrsta pripovijedanja, u najšire shvaćenom smislu te riječi, jer pripovijedanje predstavlja aktivno, trenutno prenošenje značenja. Mitologijom, simboličkom olujom koja funkcioniše poput guste mreže mitova, nastojimo objasniti ono što ne razumijemo, sve ono što izlazi iz okvira naše svakodnevnice i ulazi u domen mašte. Istina i objašnjenje ne leže samo u jednom čvoru te mreže, u jednom mitu, nego u spletu čvorova koji prekrivaju sve aspekte ljudskog život, pa i smrt i ono što dolazi nakon nje. Kako navodi Krešimir Šimić u svom tekstu Mit kao antropološka konstanta, iako se riječ mythos, koja je široko shvaćena kao priča, govor ili razgovor, pojavljuje još kod Homera, njeno značenje postaje jasnije onda kada se napravi opreka između mythosa i logosa (filozofskog promišljanja), kao dvaju dijametralno različitih pogleda na svijet. U svojoj suštini mythos je priča, ali je to priča koja je, kako navodi Kulenović, istinita za sve one u čijem društvu nastaje, bit mita nije ni u stilu, ni u načinu pripovijedanja, ni u sintaksi, nego u priči koja se u njemu događa. Mit funkcioniše poput priče koja prevazilazi okvire jezika, predstavlja promišljanja određenog društva o tzv. Velikim događajima, o prirodnim pojavama, međuljudskim odnosima, predstavlja komunikciju jednog društva sa svijetom bogova, heroja, predaka, itd.
Mythos počiva na vjeri u priču koja oblikuje pojavnu stvarnost, komunicira sa prošlošću, sadašnjošću i budučnošću, povezuje jedno društvo sa događajima koji su bili, koji jesu i koji će biti. Eliade naglašava da se često zanemaruje činjenica da arhajski čovjek svoje metafizičke ideje nije izražavao jezikom teorije, nego je umjesto toga koristio različite kultove kao složene sisteme vjerovanja, simbola, mitova i rituala.
Dakle, potrebno je ove teorijske pojmove staviti u odgovarajući kontekst, kako bi se spoznala njihova priroda, metafizičke ideje koje leže u njihovoj suštini. Na taj način riječ kult neće biti samo riječ, nego će podrazumijevati i svijest o djelovanju i razmišljanju arhajskog čovjeka. No, ne postoji li riječ, ipak postoji predmet, samo što je on izrečen, tj. na povezan i logičan način izražen simbolima i mitovima. Neki predmeti dobijaju vrijednosti i tako postaju stvarni zato što su uključeni na neki način u stvarnost koja ih nadilazi. Radi boljeg razumijevanja načina na koji materijalni ostaci sepulkralnog kulta sa sobom nose ambivalentnost profanog i svetog, ovdje će se navesti primjer britvi pronađenih na željeznodobnoj nekropoli Zvonimirovo-Veliko polje u Hrvatskoj.
To je nekropola na kojoj preovladavaju ratnički grobovi čiji inventar je zanimljivo uporediti sa inventarom onih kneževskih tumula u kojima kao grobni prilozi preovladava ratnička oprema, a na pojedinim nalazištima zabilježene su i britve čije ručke završavaju stiliziranim pačijim ili ptičijim glavicama, te britve čija ručka završava stiliziranom glavom konja. Dakle, i na britvama, kao i na drugim grobnim prilozima, kao što su fibule, nakit, posuđe i oružje koje je polagano uz pokojnika može se pronaći isti simbolizam, a sve zajedno stvara jednu kompleksnu sliku zagrobnog svijeta gdje različiti elementi prikazuju različite uticaje. U kontekstu simbolike koju sa sobom nosi britva kao grobni prilog, ogleda borba Erosa i Thanatosa, dvaju različitih principa, sile života i sile smrti. Vojtech Zamarovsky u svojoj knjizi Bogovi i junaci antičkih mitova objašnjava kako je Thanatos, ogrnut crnim plaštem, s crnim ledenim krilima, umirućima rezao kosu i odnosio njihove duše.
Dakle, rezanje kose, oduzimanje, trganje životnog, živućeg iz mrtvog i umirućeg, predstavlja jedan od bitnih elemenata sepulkralnog kulta, kao i u koncepciji putovanja u zagrobni svijet, gdje pokojnik mora proći kroz određene faze, da bi došao do neke od finalnih tačaka. Rezanje kose je jedna od prvih stanica na tom putu, gdje se jasno počinje dijeliti živo od mrtvog, pa i tjelesno od duhovnog. Jasno je da se ovaj primjer vezuje za grčki kulturni krug, ali je moguće pretpostaviti da je britva kao grobni prilog u grobovima lokaliteta Zvonimirovo-Veliko polje, imala sličnu ulogu. Sa druge strane, britva se može povezati isključivo sa činom brijanja, pri čemu je onda to grobni prilog koji ukazuje na nešto što je bila pokojnikova svakodnevnica. Pored toga, britva, a naročito izrazito dekorativna britva, može ukazivati na statusni sibol pokojnika. Ovdje je moguće napraviti zanimljivu paralelu, uporediti prikaz Thanatosa kao glasnika u crnom ogrtaču, sa crnim krilima, koji umrlima reže kosu i čiji je osnovni princip znanje, tj. svijest o tome da prije il’ poslije svatko će sići u Hadovo carstvo, čim je jednom došao na svijet, sa srednjovjekovnim prikazima Smrti kao neke izaslanice u crnom plaštu, sa crnom kapuljačom i oštrom kosom, dakle, sječivom pomoću kojeg doslovno razdvaja duh od tijela, kida nit što stoji između života i smrti. Ova paralela u suštini predstavlja uočavanje sličnosti i razlika u različitim fazana razvoja jednog te istog fenomena, a to je prikaz smrti Još jedan ritual rezanja kose vezan za žalost i spremanje pokojnikovog tijela za spaljivanje na lomači, opisan je i u Ilijadi i u Odiseji, a zanimljivo je to da su ljudi koji prisustvuju sahrani ti koji režu svoju kosu i polažu je na pokojnikovo tijelo. U četvrtom poglavlju Odiseje, Pizistrat govori:
Još je jedina čast jadnicima smrtnim, da ljudi
Strigu za njima vlasi, od obraza suze da liju.
U dvadeset i trećem poglavlju Ilijade, detaljno su opisani svi elementi Patroklove sahrane, a između ostalog se opisuje kako, oni koji su nosili Patroklovo tijelo i spremali ga za lomaču: Vlase rezahu svoje i bacahu njih na mrtvaca.
Važnost ovog rituala, njegov uticaj na cijelu zajednicu i osjećaj kojeg on izaziva ponajbolje dočarava naredni opis, gdje Ahilej kao heroj, kao polubožansko biće, prinosi tu žrtvu, čime, na neki način, žrtvuje i samog sebe:
Tad se brzonogi divni Ahilej dosjeti drugom:
Dalje od lomače stane i plave odreže vlase,
Što ih je Sperhiju bogu već otprije njegovo bujne;
Glednuv na iskričavu na pučinu zlovoljan reče:
Uzalud otac je Pelej, o Sperhiju, obećo tebi,
Ako se onamo vratim na postojbinu mi milu,
Da ću ti odrezat vlase i svetu tad hekatombu
Žrtvovat, neškopljenih pedeset ti ovnova bacit
U vrela, gdje ti je sveti gaj i kadilni oltar.
Tako se moljaše on, al’ izvršio n'jesi mu želju!
A kad se ne vraćam više na postojbinu mi milu,
Nek mi je prosto vlase Patroklu vitezu dati.
Reče te u ruke milom drugaru postavi svoje
Vlase, i žudnju u svih, da plaču, potakne time.
Dakle, ritualni, simbolični, čin rezanja kose nije vezan samo za pokojnikov kontakt sa zagrobnim svijetom, kada je Thanatos taj koji odreže kosu, nego je vezan i za pokojnikovo ovosvjetovno spremanje za putovanje u zagrobni svijet gdje mu, na neki način, živi daju svoju kosu, prekrivaju ga njome, naglašavaući onu borbu Erosa i Thanatosa, života i smrti. Dakle, kada se određeni predmet koristi na nivou svakodnevnice, ali ne u kontekstu određenog kulta i vjerovanja na kojem on počiva, onda taj predmet pripada sferi profanog djelovanja. Međutim, kada se isti taj predmet, npr. britva za brijanje i rezanje kose, pronađe u kontekstu groba kao grobni prilog, onda on prelazi u spektar sakralnog, kultnog djelovanja, aktivnosti koja ukazuje na postojanje i razvoj ideje zagrobnog života. Zbog toga je potrebno konstantno naglašavati da je, koliko god životni ili živahni grobni prilozi bili, svijest o smrti konstantno prisutna kada je riječ o sepulkralnom kultu.
Autorka: Zerina Kulović
Izvori:
Homer: Ilijada.
Homer: Odiseja.
Upute na tekst:
Kulenović Tvrtko: Rezime.
Šimić Krešimir: Mit kao antropološka konstanta.
Eliade Mirče: Mit o vječnom povratku.
Zamarovsky Vojtech: Bogovi i junaci antičkih mitova.
Dunjalučar 