Klesari stećaka
U natpisima stećaka nailazimo na različite jezičke termine kojima se nazivaju poslovi oko oblikovanja ovih spomenika i izrade njihovih ukrasa. Najčešće se kaže da je po imenu taj i taj sjekao spomenik U tim natpisima se nadgrobni spomenik najčešće naziva imenom kam i biljeg (bilig, bjeleg, bjelig). Tako se kaže: ASE SJECE GRUBAC KAMI, ili: SICE DRAGISA POBRAT.’ Sjeći, dakle, znači isto što i klesati. ponekad se kaže da je neko usjekao stećak, kao npr.: OVI KAMI USJEKOH ZA ŽIVOTA,’ ili USICE KOVAC MILIC.’ ili NA NJ USICE KAMI NJEGOV VOJVODA MIOTOS.
Postoji i natpis u kome se kaže: USICE NA NJ MATI RADOSAVA I NA SE. Po tome bi izgledalo da glagol usjeći ima isto značenje kao i glagol sjeći. Međutim, nije vjerovatno da se baš vojvoda Miotoš bavio klesanjem, a pogotovo da je majka Radosava obavljala takve poslove. Rečeno je već da se proces odvajanja i vađenja blokova u kamenolomu naziva usijecanjem i da su se time bavili mnogi seljani. Kako vidimo, usijecanje su vršili i pravi majstori, vjerovatno u težim i delikatnijim slučajevima, što ne znači da to nije bio uglavnom posao običnih ili nešto priučenih ljudi. Biće da je glagol usjeći ponekad značio obezbijediti, osigurati finansijska sredstva i brinuti se da se spomenik jskleše i .postavi.
U tome značenju su se upotrebljavali i termini postaviti, pobiližiti i pokamenovati ASE POSTAVI BRAT, ili POSTAVISE NJEGOVI SINOVI, ili A POBILIŽI GA KNEZ, ili POKAMENOVA GA KNEZ‘? Nailazimo i na ovakav natpis: ASE ČINIO MIOGOST KOVAČ, kao i na ovakav: OVO PRAVI RADOJE . .. , što znači da su glagoli činiti i praviti također imali smisao glagola klesati. Na ovome mjestu ističem još neke termine koji bi mogli biti zanimljivi za raspravu. U epitafu iz Cičeva kod Trebinja kaže se da POLETA DRUŽAN ČINI RAKU NAD MATERIJU…, epitaf iz Polica kod Trebinja kaže da župan Radomir ZIDA RAKU svome bratu trebinjskom županu Grdu i da je taj posao obavio MOJSTR’ IMENEM’ BRAJA, a epitaf u Davidovićima, u okolini Bileće, kaže da UZIDA NA ME ČUMOJIĆ‘. Obično se rakom smatra sam grob, pa se može shvatiti da je Poleta zidao grobnu raku, pogotovo kada se u druga dva epitafa direktno kaže ZIDA i UZIDA. Međutim, treba imati na umu da se nekada pod rakom podrazumijevao mrtvački kovčeg koji je polagan u grobu A u Bosni su nađeni i kameni kovčezi, koji su sigurno rad boljih majstora. Možda je Poleta klesao takav kovčeg, ali je moguće da se u njegovom slučaju radi samo o nadgrobnoj ploči, jer se kaže NAD MATERIJU?
Teško je sasvim sigurno objasniti i druga dva slučaja. Mislim da se može pretpostaviti da se poslovi odnose i na nadgrobnike (u Davidovićima se kaže NA ME), zbog čega sam svu trojicu navedenih majstora uvrstio u klesare. U jednom natpisu iz Boljuna navode se trojica majstora koji su radili na istome spomeniku: ASE LEŽI RADIĆA BRAT. SIČE DRAGIŠA POBRAT. ASE PIŠE DIJAK SEMORAD. USIĆE KOVAČ MILIĆ. U ovom neobičnom slučaju je moglo doći i do nehotimične upotrebe tehničkih termina, ali postoji i mogućnost da je kovač Milić zaista obavio samo prvu fazu ·klesanja, usijecanje i grubo oblikovanje, zatim da je Dragiši, kao pobratimu pokojnika, ustupljeno obavljanje druge faze, definitivno oblikovanje i klesanje ukrasa, a da je za natpis angažovan treći stručnjak. dijak Semorad. Slučajevi eventualne nedosljednosti u upotrebi ovih tehničkih termina mogu da unesu izvjesnu zabunu, ali ne bi trebalo, čini mi se, da značenje tih pojmova ne usvojimo kako sam naprijed izložio.
U deset natpisa hercegovačkih stećaka klesar se naziva imenom kovač. Za dvojicu između njih se to zvanje po dva puta navodi (Milić kovač i Miogost kovač). Za nekoga majstora se jedanput kaže da je kovač, a u drugim slučajevima, gdje se navodi· njegovo ime, ne ističe se to njegovo zvanje, npr., kod majstora Grubača. Znači da nije bilo dosljednosti u tome pogledu. Nije poznato kako je došlo do toga da se neki klesari stećaka nazivaju kovačima. Ako nije zbog toga što oni, slično ostalim kovačima, udaraju i kuju čekićima, a možda i sami prave i kale svoje željezne alatke. čekiće, dlijeta i poluge. Ako sječenje, činjenje i pravljenje uzmemo kao jezičke termine za poslove klesanja (ne uzimajući, dakle, u obzir još i usijecanje, ukoliko nije izričito rečeno da je to obavio kovač, a pogotovo ne uzimajući u obzir termine postavljanje i pobilježavanje), onda, na osnovu sačuvanih natpisa, možemo ustanoviti imena klesara koja su na stećcima zabilježena. Ja sam iz obavljenih, kao i nekih još neobjavljenih, materijala povadio sva ta imena i prezimena i sačinio slijedeći spisak:
Bogdan – Bjelopčelanin Pribil
Braja – Brativonić Ratko
Dragiša – Đumojić (ili Čumonjić)
Grubač – Kablović Milutin
Mihalj – Krilić Mileta
Milić – Poimlić (braća)
Milojko – Poleta Družan
Milosav- Radohnić Pavko
Miobrat – Semunović Boško
Miogost – Utješenić Ratko
Miotoš – Vladisalić
Radič – (Vladisalić) Vuk
Radoje – (Vlađević) Radonja
Vladimir – (Vukac) Ivanko
Vukadin – (Vukčić) Petar
Vukosav – (Vukićević) Blagoje
Zelija
Kako vidimo, zabilježena su ukupno 33 imena (i prezimena) klesara. Neka od njih se javljaju po nekoliko puta. Tako se Grubač pojavljuje na osam stećaka (četiri puta u Boljunima i četiri puta u Opličićima), Radoje na četiri stećka (tri puta u Žakovu i jedanput u Pridvorici) i Milić na dva stećka u Boljunima. To znači da su klesari svoja imena zabilježili ukupno na 45 stećaka. Klesar Radoje se javlja u Popovu polju i u Borču, sjeverno od Gacka. Pošto su to dosta udaljena mjesta, vjerovatno se ne radi o istome majstoru, nego o dvojici istoga imena. To bi, opet, značilo da imamo ukupno 34 majstora – klesara. Pošto su neki natpisi nedovoljno čitljivi, neki su u međuvremenu nestali, a možda se ‘ll budućnosti neki novi pronađu, može se pretpostaviti da je stvarno brojno stanje zabilježenih imena klesara nešto veće od navedenog ukupnog broja. Prema lokacijama stećaka sa natpisima u kojima su zabilježena imena iz prednjeg spiska, naši su klesari po geografskim područjima brojčano raspoređeni ovako: centralna Bosna – l, istočna Bosna – 4, zapadna Hercegovina – 3, istočna Hercegovina – 36 i primorje sa zaleđem – l. Kako se vidi, Hercegovina ima 39 klesara, ili 87% ukupnog broja, Bosna daleko zaostaje u tome pogledu, primorje sa zaleđem ima samo jednoga klesara, a zapadna Bosna, Srbija i Crna Gora uopšte nemaju zabilježenih imena klesara.
Ni o jednome klesaru do sada nemamo arhivskih i drugih podataka. Ne znamo gdje su rođeni, kada su živjeli i djelovali, gdje su pokopani, itd. Jedino, po epitafu u Boljunima, u kome se kaže da ga je pisao Obrad, sin nekog PopovIjanina, a u kome je navedeno NA GRUBAČU…, doznajemo da je majstor Grubač sahranjen u Boljunima.
Po jednom podatku koji je pronađen u Dubrovačkom arhivu, koji govori o tome da je covaz Radochna Utisenovich čovjek vlastelina Kopića iz Samobora. Opravdano pretpostavljam da je klesar Ratko Utješenić, koji je zabilježen na stećku u Brotnjicama (Konavli), identičan sa ovim čovjekom vlastelina Kopića, Da li je taj Utješenić iz istočne Bosne, ili je kao majstor iz primorja bio pa službi u Samoboru na Drini, teško je odgonetnuti. U vezi s tim treba reći da je, prema arhivskim podacima do kojih je došao C. Fisković, bilo više slučajeva angažovanja kamenara i graditelja iz Dubrovnika i primorja uopšte na poslovima u Bosni, ali su isto tako bosanski mladići učili te zanate u Dubrovniku i drugim primorskim gradovima i nakon toga djelovali u svojim krajevima.
Sigurno je postojala i praksa da se i domaći bolji majstori pozivaju i angažuju za rad u krajevima izvan svojih stalnih boravišta. U tome pogledu su najviše pozivani klesari iz nekih krajeva istočne Hercegovine, koji su u svom zanatu postigli najviše, kakvi su, npr. bili Popovci, koji su i danas poznali kamenari. Otuda je razumIjivo što je jedan od tih Popovaca djelovao i u Boljunima (Obrad PopovIjanin). Nije isključeno da su i neki od poznatijih primorskih kamenara bili rodom iz Bosne i Hercegovine. U Dubrovniku je u XV v., djelovao izvrstan kamenar Radonja Grubačević, koji je možda bio u srodstvu sa klesarom stećaka Grubačem iz Boljuna. Za dubrovačkog majstora Ivana C. Fisković kaže da je vjerovatno iz Trebinja. Moglo bi se postaviti pitanje: zašto su neki klesari zabilježili samo svoje ime? Mislim da se za objašnjenje mogu navesti dva razloga.
Prvi i i važniji je u tome što su ljudi u srednjovjekovnoj Bosni i Hercegovini gotovo sve do XV v. imali samo imena, a onda su tek nastala i prezimena, i to prema očevom imenu, patronimici. Drugi razlog je možda u tome što su klesar,i stećaka bili u svojim sredinama dosta poznati i popularni već po samome imenu. Ovom prilikom treba reći da su klesari stećaka bili vrlo cijenjeni i poštovani ljudi i da su imali relativno visok društveni ugled. Taj njihov položaj se ogleda i u stilizacijama nekih natpisa, kao npr.: DA JE BLAGOSOLJENA RUKA KOJA SIJEČE I PIŠE. U nekoliko natpisa stećaka spominje se samo klesar, a nema imena pokojnika kome je i postavljen spomenik. Na jednom stećku u Boljunima natpis glasi ovako: MILIĆ KOVAČ SIČE, a na stećku u Žakovu kod Trebinja ovako: ASE USJEČE I PISA RADOJE KOVAČ. Moglo se nehotice izostaviti ime pokojnika, a možda će nekome izgledati da su ovo nadgrobnici samih majstora, ali ja mislim da je u ovim slučajevima svjesno isklesano samo ime majstora da bi se upravo time on istakao. Pretpostavljam da su ljudi iz žakova, po lociranju ovih stećaka na nekropoli, dobro znali kojoj porodici, pa i kojem njenom članu, oni pripadaju, stoga nisu osjećali velike potrebe da se imenuje i pokojnik pored klesara.
Izvor: Bešlagić Šefik: Stećci – kultura i umjetnost.
Dunjalučar 