Oktava: poezija Amine Hrnčić kao omaž jednostavnosti
Druga zbirka poezije pjesnikinje Amine Hrnčić pod nazivom Oktava, objavljena je 2020. godine, u okviru Festivala poezije mladih. O ozbiljnom književnoumjetničkom angažmanu ove mlade pjesnikinje svjedoči i činjenica da njena prva knjiga Put za Agape, predstavlja pobjedničku zbirku konkursa Književne omladine Valjeva (2018).
Oktava je podijeljena na pet ciklusa: O besmislenosti pisanja, Odlasci puni korijenja, Sfumato za pjesmu o ljubavi, Most između nas i Meskalero. Zbirku otvara svojevrsna definicija, ili bolje rečeno, objašnjenje i doživljaj ovog muzičkog intervala, što funkcioniše poput epigrama koji pojedinačne naslove drži na okupu i čini ih dijelom jedne cjeline:
Oktava pripada čistim intervalima.
Dubokog sam uvjerenja da je ključ sreće u njenoj jednostavnosti i da se svaka emocija može izraziti oktavom.
Dakle, iako je sačinjavaju pjesme koje reflektuju različita stanja, zbirka djeluje kao snažna cjelina koja jednostavnim jezikom izražava kompleksnost emocija. Nije slučajno to što prvi ciklus pjesama govori o besmislenosti pisanja, gdje pjesnikinja naglašava važnost odnosa tišine i riječi, prošlosti i sadašnjosti, života i smrti. Na ovom mjestu se javlja autoreferencijalna funkcija književnog jezika, gdje lirski subjekt postavlja pitanje živosti same knjige, načina na koji riječi oživljavaju i prestaju biti puke mrlje na papiru. U pjesmi Kako kuca srce knjige lirski subjekt kao da se rasparčava na hiljade komadića koji postaju hiljadu različitih života u hiljadu različitih knjiga, unutar labirinta biblioteke koju čini tišina što šušti. To je tišina koja nudi uzbuđenje i igru, labirint biblioteke nudi bijeg u život unutar tuđih zjenica, stoga tišina sa sobom nosi mnoštvo svjetova koje poznaje samo čitatelj.
Može se reći da su pisanje i priroda, što uključuje i prirodu čovjeka, vremena i prolaznosti, najizrazitije teme pjesama ove zbirke. U pjesmi Monolog stare breze, lirski subjekt je drvo breze koje nepomično posmatra rast djece i moli se da od umora ne odrastu prerano. Breza je ovdje poput mitskog bića, prastaro drvo koje vidi, čuje i osjeća, duša koja je tu od postanka svijeta:
Duša sam kojoj raste tanka kosa,
Niko ne poznaje dubine mojih stopala,
Oguli mi koru, nutrina je ista
Otkad je postao svijet.
Nasuprot ove usamljene breze stoji šuma koju čini mreža empatije, pa se lirski subjekt u pjesmi Skrivena preplitanja obraća nama, čitateljima, kao ljudskim bićima koja, kao ni on sam, nemaju tako dugo i duboko korijenje, ali zato imaju riječi koje su izvor tuge. Riječi u ono što nas izdvaja od pripadanja.// Pjesnikinja nas na taj način poziva da preispitamo svoje shvatanje komunikacije, da pokušamo postaviti mrežu empatije, malu šumu u kojoj će ljudi biti poput drveća isprepletenih korijenja.
Zbirku zatvara Posljednja pjesma o kutiji koja spada u red ljubavnih pjesama, gdje lirski subjekt govori o odnosu prošlosti i sadašnjosti, o doslovnom susretu mladosti i starosti, djevojke i mudre starice koja pjesnika definira kao voyagera koji bilježi ono što primjeti. Time se pjesnikinja vraća na sam početak zbirke i propitivanje prirode pisanja, što čitateljima, nakon pročitanih pojedinačnih pjesama, omogućava osjećanje atmosfere zbirke kao cjeline, kompozicije koja teži jednostavnosti intervala oktave.
Autorka: Zerina Kulović
Upute na tekst:
Amina Hrnčić: Oktava.
Dunjalučar 