Francuski pjesnik i historičar Louis Aragon rođen je 1897. godine u Parizu. Od 1919. do 1924. godine bio je pristalica dadaizma, a kasnije postaje osnivač nadrealizma zajedno sa Andreom Bretonom i Philippeom Soupaultom. Oženio je Elsu Triolet snahu ruskog pjesnika Vladimira Majakovskog. Nakon njene smrti Aragon je otkrio svoju biseksualnost, te učestvovao u gay paradama. Pored poezije piše prozu i eseje. Od njegovih dijela ističu se pjesme Oganj radosti (Feu de joie, 1919) i Vječni pokret (Mouvement perpétuel, 1926), novela Pariški seljak (Le Paysan de Paris, 1926) i polemika Traktat o stilu (Traité du style, 1928). Umro je u Parizu 1982.
Oktobarska melodija
Jedna melodija poput skuta beskrajna
jedna melodija koja nikad ne završava
jedna melodija oktobra jedna romanca
draža nego što je mjesec maj
jedna melodija koja uvijek počinje iznova
Tvoje oči umorne su već od obzorja
lud je tko modrine vidi dosta modrima
i kome nebo više nije tamnica
jer ljubiti treba bez mjere i opreza
i za to nije dosta imati tek razloga
Divna jesen s baršunastim rukama
to je pjesma nikad još nepjevana
to je pjesma naše ljubavi
to je pjesma thea-cvjetova
čije srce ima boju jutara
Je dovoljan taj jecaj duboki
da ispriča sve naše osamljenosti
koji sliče krugovima na vodi
i vrijede li te riječi ovu muziku
duge žudnje zatvorene u srcu
…
jedna melodija oktobra jedna romanca
draža nego što je mjesec maj
jedna melodija poput skuta beskrajna
U paklu je puna kuća
Nestani zanavijek lice bez tajne
Nebo je čistije od tvojih očiju
Evo velikog jezera DAN
Vrati se u srce mraka i blata
Dotičem najzad bistru vodu i divlji smijeh postojanja
Odjekuje kao grom nad otvorenim krevetima
Pjesma
Ljubavi moja ne reci ništa više
Ostavi nek padnu obje ove riječi u ćutanje
Kao kamen dugo glačan između dlanova mojih ruku
Kao kamen hitar i kamen težak
I dubok svojim padom kroz naš život
Dugim putovanjem i ništa ne susrećući do samo ponor
Taj beskrajni put bez šuma da trajanje
I nesprječavanje nikakve daleke vode rada užas
Nikakve površine dodirnute nikakvo odskakivanje od prepreka
Ništa do univerzum koji treba dostići i ja te uzeh za ruku
Nikakav eho sve pada i uzalud sam ćulio uvo
Ništa čak ni uzdah ni sinkopa zvuka
I ukoliko više pada i prolazi kroz tminu
Utoliko vrtoglavica raste i noć je sve brža
Ništa do samo zahuktali teret.
Ženo-grobe, neka te trava uguši
Evo zlatnog horizonta razuma
Jednom meni ludilo i u mojim prstenovima slobode
Meni odsustvom i užasom
Pokretna i čudna čar
Promene i zaborava
Pjesma napuštenog ogledala
O gdje si ti što se u meni krećeš
Ti što u meni lik tvoj tek pljusne
I pokret ti ruke ko hoćeš il‘ nećeš
Da staviš ruž na svoje usne
O gde si ti radosti što me stalno prati
Tvoj prolaz ko da se u meni njiše
Kraljice moja sa kosom paprati
Sa očima tvojim boje kiše
Kao što zemlja proljeće čeka
Vrebam kad ćeš prominut u času
Žudno te čekam ko voda neka
Zamah vesla po svom talasu
U mome ramu tamnom i dubokom
Nudim ti sve moje podglede skriven
Približi mi se progutaj me okom
Zakrili i moju sjenku i mene
Pregazi me kao vojske more
Zauzmi moja brda i dolove
I moje misli i snove noćne
Parkove cvjetne i moje dvorove
Otkrij mi kako ti obrazi rude
Ko zločin neki il urota
Bolje no usne koje se nude
Il narod kad je usred komplot
Kao u zavesi u baruštinama
po tragu neke barske ptice
Bori se s onim što je u nama
Ono što si bila utri nemilice
Povrati se licem u moje lice
I nek tvoje oči moje oči love
Vrati mi čar neba i izmaglice
Povrati mi vid i snove
Dunjalučar 