Hamdija Kreševljaković: Braća Morići


Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Hamdija Kreševljaković: Braća Morići

Lijepom broju bosansko-hercegovačkih porodica i pojedinih njihovih članova očuvao se spomen u na­ rodnim pjesmama. Češće se spominju prezimena, a rjeđe dolazi ime i prezime. Od tih porodica neke su još uvijek brojne, od nekih opet živi samo po koji član, dok su neke potpuno izumrle. Nekoliko ugled­ nijih sarajevskih porodica spominje se pretežno u ženskim narodnim pjesmama. Evo jedne kratke pjesme u kojoj je nabrojano trinaest sarajevskih porodica:

Pivo piju age Sarajlije
Na Ilidži pokraj Željeznice. Dva Morića i dva Džindžafića,
Sa Bistrika do dva Dženetića, S Čobanije dvije Turhanije,
S Ceirdžika dvije Muzdedžije,
Iz Žabljaka do dva Vatrenjaka,
Sa Kovača dva Halilbašića,
A sa Mlina dvije Turnadžije,
Iz Potoklinice dvije Penjave,
Sa Vratnika dvije Tahmiščije,
Sa Hiseta dvije Odobaše,
S vrh Bistrika Kuna Hasanaga,
Sa Bjelava Pinjo bajraktare.


Osim u ovoj spominju se ove porodice i u dru­gim pjesmama u kojima nalazimo i više drugih poro­dica kao Fazlagiće, Odžaktane, Sabure, Bakareviće, Same i još neke iz novijeg vremena. Od osamnaest porodica, spomenutih u narodnim pjesmama, trećina ih je potpuno izumrla i to Fazlagići (1783), Odžaktani (1815), Sabure (1867), Penjave (1909), Džindžafići (1921) i Dženetići (1928), dok od Turhanija živi još samo Ibrahimbeg, a od Muzdedžija i Turna- džija danas su na životu po dva muška člana. Sva je prilika da Kuna Hasanaga nije historijska ličnost, jer ni o njemu ni o porodici Kuna u Sarajevu nema traga u poznatim mi izvorima.

Od svih tih sarajevskih porodica najviše se pjeva o Morićima i to ne samo u Sarajevu nego i po ostaloj Herceg-Bosni. Njihovim se imenom zove još i danas jedan han Gazi Husrevbegova vakufa u Sarajevu koji je, zbog toga što leži u srcu čaršije, poznat po cijeloj zemlji. Pogibija dvaju braće Morića, opjevana u narod­noj pjesmi, desila se 1757 i odmah iza toga nastala je i ona dirljiva pjesma o tome događaju, koja se i danas pjeva. Ta je pjesma potakla poznatog našeg književnika Jakšu Kušana na pisanje uspjele drame Dva Morića dva Pašića.

Ferman od početka reb. I. 1135 (oko 10 prosinca 1722) najstarija je poznata isprava u kojoj se spomi­ nje porodica Morića, a upućen je na bosanskog vezira i sarajevskog kadiju. Ovim se fermanom podijeljuje dozvola Mustafagi Moriću za gradnju jednoga mlina u Sarajevu kraj Careve ćuprije u Donjim Tabacima. Tu je Morić sagradio mlin od devet vitlova, koji je radio sve do pred okupaciju, a propao je prigodom bujice Miljacke 1870. Nedavno nestade i onog soka­ čića kojim sa iz Aščiluka dolazilo do mlina.

Iz raznih isprava se zna, da je Mustafaga Morić bio sin Hasanagin i da je bio jeničar u časti ser­ dengečdije, a bio je oženjen Aminom kćerkom nekog Ahmedage, a unukom Ibrahimaginom. S njom je imao tri sina: Mehmeda, Ibrahima i Aliju i kćer Atiju. Umro je koju godinu prije 1756 i pokopan kraj mu­ nare Vekilharčove džamije. Mjesto natpisa uklesana je sablja na spomeniku iznad glave. Spomenuti mlin naslijedili su sinovi Mehmed i lbrahim.

Asimaga Morić, sada najstariji živi član ove po­ rodice, pričao mi je u travnju 1938, da je Mustafagina žena Amina imala brata koji je bio paša i da je on jednoga dana posjetio sestru u staroj Morića kući2 u Vekilharčovoj mahali i kako je tom prigodom, otpa­ savši sablju, natakao gajtan na vrat Mehmedu i Ibrahimu, a Aliji udario šamar i kad ga je Amina upitala šta to radi, rekao joj je da šuti i da će joj donijeti vode iz Toplika da se napije, što je i učino. Neko je to kasnije Amini protumačio, kako će joj ona dva sina biti udavljena, Alija će mlad umrijeti, a ona će piti vodu da goni muku sa srca. Koliko je ovo pričanje istinito, naravno se ne zna, ali je istina, da je Alija umro kao mladić koju godinu prije 1757, a te su go­ dine bili udavljeni Mehmed i lbrahim. To su ona dva Morića o kojima se još i danas pjeva. Oba su bili age, sigurno serdengečdije kao što im je bio i otac, Meh­medaga je prije 1756 obavio hadž i tako postao ha­ džija, ali je u narodu bio bolje poznat pod imenom Pašo, a tako ga zovu i pjesme. Ovaj nadimak nalazi se i u jednoj ispravi iz 17733. Oba su bili i oženjeni, ali ne znam iz kojih su im porodica bile žene. Po pričanju Ašimage Morića, Pašina je žena bila oproštena robinja i to Arapka i nakon što je obudovila, preudala, se za nekog Sarajliju, a kako su djeca iz toga braka bila crne masti, prozvana su Gore. Prema tome ta bi Arapka bila pranana današnjih Gora. Asimaga zna, da je iza Ibrahimage Morića ostao sinčić Mustafa od nekoliko mjeseci, dok Pašo nije ostavio potomka. To isto saznajemo i iz jedne isprave napisane 17 godina kasnije. Prema tome svi današnji Morići potomci su ovog Mustafe.

Ovdje ću ukratko iznijeti kako je došlo do po­ gibije braće Morića.

Godine 1747 zavladaše u Bosni, a naročito u Sa­ rajevu, neredi i pobune. Ta anarhija trajala je punih deset godina, a nastala je deset godina nakon one rijetke jednodušnosti i besprimjernog sklada između Bošnjaka i bosanskog vezira, što se pokazala pri obrani zemlje od austrijske navale. Suvremeni kroničar Mula Mustafa Bašeskija zabilježio je, da su te nerede po svoj prilici skrivile paše, koji su počeli tlačiti si­romahe i progoniti ih, što je ponukalo sve građane, iz milosti prema siromasima, suprotstaviti se protiv paša i njihova nasilja. U Sarajevu se počela sastajati svjetina na zborove i tu birati poznate bašeskije i ajane za vođe i zdušno ih pomagati u borbi protiv paša. Izgleda, da su u to vrijeme osobito oživile kahve, gdje su se vođe sastajale sa svojim pristašama. Prire­đivali su se i zajednički teferiči u istu svrhu. U tom vremenu nije se poštivao ni paša, ni zapovijednik, ni kadija, pa čak ni ulema, no su se ajani i bašeskije stali miješati u upravne poslove, tobož da štite narod od pašinskih nasilja, primjećuje naš kroničar, i da ne daju pristupa mubaširima, te su po svoj Bosni uvrstili malo i veliko, kao i neke serhadlije, dapače i neke kapetane u jeničare i pod imenom jagmurluk akče sakupili u narodu silu novaca. Ali ta jednodušnost nije dugo potrajala. Došlo je do međusobnih borbi i prolijevanja krvi. Do 150 ljudi platilo je životom u samom Sarajevu. Po predaji zavadili su se u Sarajevu Morići i Halilbašići, a njihove pristaše borili su se kao dvije neprijateljske vojske. Još pred 35 godina vidjele su se na vratima Halilbašića kuće rupe od pušćanih taneta.

Napokon su ovi nemiri dodijali mirnim Sarajli­jama i nekoliko se trgovaca sporazumi sa gradskim zapovjednikom Mehmedagom, te prevarom dozovu u agin konak bašeskiju desetoga odjela Sari Murata te ga zatvore i Mehmedaga ga u zatvoru svojom rukom pogubi. Desilo se to 12 džum. II. 1170 (4 ožujak 1757). Čuvši za to njegove pristalice, navale slijedeći dan na konak i usmrte šestoricu trgovaca. Suvremena nam kronika kaže, kako je je dan 5. ožujka 1757 bio blag, bez studeni i snijega, kako se to početkom ovoga mje­sta često dešava i kako su se iza ićindije (oko 4 sata po podne) navukli crni oblaci i kako je noću napadao toliki snijeg, da nijedan od ubojica nije mogao nikud umaknuti. Građani, koji su se zgražali nad ubojstvom onih trgovaca, sakupe se sutradan i pohvataju kolo­vođe — njih 23 — i odvedu u grad (tvrđavu). Tu su svi podavljeni Po onovremenom običaju svako je izvršenje smrtne kazne oglašeno Sarajlijama jednim to­povskim hitcem. Među ovim nesretnicima bijahu i dva brata Morića: Hadži Mehmedaga (Pašo) i Ibrahimaga Mehmedaga Halilbašić, valjda kao zaim, odveden je u Travnik i ondje pogubljen. Time je učinjen kraj desetgodišnjoj anarhiji u Sarajevu. Jedino smrt braće Moricća opjevala je narodna pjesma, a spjevao ju je po svoj prilici neko od nji­hovih pristaša. Jedino je njima neko uzidao spomen ploču u zid Vekilharčove džamije koja i danas stoji, a natpis na njoj u prevodu glasi:

Braći Morićima, Hadži Mehmedu i Ibrahimagi, puhnuo je iznenada smrtni i gorki vjetar te obojicu usmrti za čas. Ostaviše majku punu žalosti, a njima neka Bog učini milost. S jednim uzdahom napisa se datum. — Njima bi vjecčita pogibija 1170. Pjesma i spomen-ploča pokazuju naročitu pažnju spram Morića, no čime i kako su oni jedini to zaslužili, ne zna se. Do naših se dana očuvale još samo dvije ovakve spomen-ploče, jedna je u zidu Buzadžića džamije, podignuta u počast slavnog učenjaka H. Hu­sein ef. Muzaferije, a druga u zidu dvorišta džamije Hodže Kemaludina u počast H. Sulejman ef. Musića.


Hamdija Kreševljaković: Morići – prilog povijesti Sarajeva.
Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤