Pedagogija ženskog: feminističko podučavanje i “ženski žanrovi”


Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Charlotte Brunsdon – Pedagogija ženskog: feminističko podučavanje i ženski žanrovi

Kad sam joj rekla naslov ovog eseja, jedna prijateljica je komentirala: Misliš ono kad staviš hrpu vrpci i ukosnica u kosu prije nego što odeš predavati. Kao i obično bila je u pravu, budući da ovdje želim raspravljati o praksama podučavanja i usprotiviti se nekim načinima na koje se feminizam pojavljuje u učionicama filmskih i medijskih studija. Ono što strukturira ovaj esej, kao i akademsko polje o kojem ću raspravljati, jest oprečnost koja vreba između vrpci i ukosnica ženskosti i zahtjeva feminističkog podučavanja. Želim se osvrnuti na desetljeće podučavanja ženskih žanrova, novih feminističkih kanona ženskosti, koji su postali djelomično institucionalizirani u 1980-ima. Tvrdim da postoje obilježja tog povijesno veoma brzog formiranja kanona koja su dovela do određenih pedagoških poteškoća.

Te se poteškoće mogu djelomično shvatiti kao problemi naglaska i povijesti, budući da je ovo studijsko područje, koje ću kasnije opisati detaljnije, bilo utvrđeno uglavnom putem izravne političke kritike koja je često sadržavala implicitnu kritiku konvencionalne ženskosti, a bila je jednako u središtu interesa kao i eksplicitnija kritika patrijarhata. Dosta rane feminističke medijske kritike uključivalo je žestoko odbacivanje užitaka potrošnje, na taj način moralno osuđujući potrošače. Ipak, glavni su teorijski problemi u podučavanju ženskih žanrova (povijesno) shvaćanje ženskosti, ženskih kultura i rodnog identiteta, te artikulacija tih identiteta i kultura s idejama moći. Ovo su problemi za tekstualno-institucijsko proučavanje jednako koliko i za pedagošku praksu, i kao takvi mogu se postavljati istovremeno.


Primjerice, moje iskustvo podučavanja uznemiruje me zbog načina na koji rodni identitet može postati renaturaliziran u učionici. To jest, svijest o nejednakim rodnim iskustvima (i podjelama unutar kategorije roda), svijest da svaki čitatelj/gledatelj, na primjer, nije on ili bijelac, može se vratiti poput bumeranga, ograničavajući studente, posebice studentice, na poziciju neslaganja koju će usprkos profinjenosti njene teoretizacije jednako teško nadići/prekršiti. Usprkos svim onim dugim borbama da se žene ubace u nastavni program, korist iz toga za studentice može biti prilično različita ako se žene pojavljuju jedino kao prirodna i samorazumljiva pedagoška kategorija. Naposljetku, želim se pomaknuti od ove rasprave o politici identiteta u učionici kako bih sugerirala da neke od navedenih postavki imaju posljedice na feminizam kakvog poznajemo iz 1970-ih i 80-ih.

Kanon dolazi

Od kasnih 1970-ih sve je lakše osmisliti i držati kolegije koji uključuju ponešto proučavanja filmske melodrame, televizijske sapunice i ženskog filma. Dok su se rani feministički radovi o medijima usredotočili na prikaze žena (images of women), često usmjeravajući interes na reklame, kao i referirajući na njih, u kasnijim sedamdesetima dolazi do pomaka prema pomnijem razmatranju prikaza za žene (images for women). Uzroci tom pomaku složeni su i raznoliki, ali unutar literature ponavlja se zanimanje za sljedeće: medijski žanrovi i oblici privlačni ženskoj publici; reprezentacija središnjih ženskih likova i identifikacija s njima; ženska žudnja; narativni postupci i ritmovi specifični za ženskost; te položaj gledateljice. Ženski žanrovi (Women’s Genres), naslov članka Annette Kuhn iz 1984, vješto obuhvaća mnoštvo upisivanja žena u te filmove i televizijske programe kao i u odnosu na njih.

U ovom trenutku postoji prepoznatljivo, premda heterogeno feminističko polje proučavanja koje prema Kuhnovoj možemo nazvati ženskim žanrovima, s nekoliko različitih formacija koje se mogu ocrtati. Nemam namjeru raspravljati do koje mjere ovo isprepleteno medijsko polje proučavanja jest kanonsko ili bi ga takvim trebalo smatrati, niti želim raspravljati o formaciji kanona općenito. Međutim, sada u 1990-ima čini se da postoji de facto polje proučavanja koje bismo mogli nazvati masovnim kulturalnim fikcijama ženskosti, i želim se osvrnuti na iskustvo podučavanja tog materijala. Za tu svrhu pokušat ću uvodno ocrtati spomenuto polje s tri različita ishodišta: audio-vizualni tekstovi, publikacije i, naposljetku, ono što smatram teorijskom srži polja, rasprave o razumijevanju gledateljice. Ta tri različita ishodišta daju različite okvire koji se, međutim, preklapaju, a ovdje su ponuđeni kao provizorni – podložni doradi, radije nego kao nešto definitivno.

1. Audio-vizualni tekstovi. Pojam audio-vizualni povezuje različite discipline i tekstualnosti. Tako je konkretno proučavanje ženskih žanrova na televiziji do nedavno bilo proučavanje sapunice, koja unutar masovnih komunikacija ima dugu povijest kojom su se noviji feministički radovi rijetko bavili.4 Rana feministička istraživanja sapunice bila su često izvedena u kontekstu ispitivanja jednog dana u životu kućanice. Tako Carol Lopate pretresa američke sapunice u općenitijoj raspravi o ritmovima i preokupacijama dnevnog televizijskog programa, dok se tekst Dorothy Hobson o Raskrižju (Crossroads, Central, 1964-1988) pojavio iz ranijih istraživanja dnevne kućne kulture mladih pripadnica radničke klase.

U radovima Modleski, Seiterove i Mattelartove učestale su teme kućnog vremena, ritma, i uloge gledateljice kao sudionice. Kaplanova, premda u pomalo drugačije svrhe, koristi Kristevinu periodizaciju ženskog/ženinog vremena da strukturira svoju povijest feminističke kritike televizije. To prvotno usmjeravanje pozornosti na načine i ritmove gledanja radije nego na detaljnu tekstualnu analizu može se smatrati karakterističnim za feministički pristup kućnom televizijskom dramskom serijalu. Tako, premda postoje detaljni radovi o serijalima Coronation Street (Granada, 1961-), Dallas (CBS/Lorimar, US, 1978-), Dinastija (Dynasty, ABC/Aaron Spelling, 1981-), Opća bolnica (General Hospital, ABC, US, 1963-) i Brookside (Channel Four, 1982-), glavno zanimanje tih radova uistinu se najviše vezivalo uz sudjelovanje i užitke gledateljica u predlošku kućnog gledanja.

Također postoji korpus tekstova o humorističkim (tzv. sitcom) serijalima koji se manje bavi predlošcima gledanja, a uključuje rad Pat Mellencamp o Lucille Ball, rad Serafine Bathrick o Mary Tyler Moore i rad Lauren Rabinovicz o Kate i Allie (Mort Lackman/Alan Landsburg, US, 1984-). Usprkos očitim sličnostima sa sapunicom, ovi se programi ne čine baš povezani sa središnjim preokupacijama ženskih žanrova jednostavno stoga jer nude smijeh radije negoli suze. (…)


Izvor: Charlotte Brunsdon: Pedagogija ženskog: feminističko podučavanje i ženski žanrovi; iz zbornika: Politika teorije-zbornik rasprava iz kulturalnih studija.
Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤