Nepoznat kod
Odjekuju zvona kao prijetnja.
Pustim ulicama zveči tišina.
Neki čudni muk i strijepnja
u srce i grudi
zavukli se svima.
Ljudi bez dodira i bez lika.
Sve se okrenulo naopačke.
Nestvarna je ova slika :
gradom šetaju —
psi i mačke.
U četiri zida proljeće je stalo.
Život na Zemlji je nepoznat kod.
Zatvorili se dani i sve je palo,
isti je samo —
nebeski svod.
Šahovska figura
Dolazim u grad
gdje sve je moje
i nije moje:
isti kestenovi
ćute kraj Miljacke,
iste ulice,
isto sve je,
ali oni ljudi
i njihovi životi,
šta s tim –
to gdje je?!
Ovo se život
igra sa mnom:
iz ovog grada,
duboko mog,
k'o šahovsku figuru
premjesti me samo
na novo polje,
u drugi grad,
daleko tamo…
Pa, sad ti vidi,
sad mi kaži:
na kojem polju
ja sam sada,
koji potez život vuče,
šta smišlja
sljedeće za mene
i da li uopšte zna
moja figura
gdje pripada!?
Ovo je jedino mjesto na svijetu
Ovo je jedino mjesto na svijetu
gdje na koljena mogu pasti,
dlanovima tlo dotaći
i dugo ljubiti zemlju i travu
i glavu na kamen spustiti
i tako ostati
i tako vječno,vječno ostati…
Ovo je jedino mjesto na svijetu
gdje mi srce stane
kao da želi vrijeme zaustaviti
i ovaj trenutak zauvijek da traje,
a sjećanje na prošlost, na davne dane,
na život ovdje i ljude drage,
daje mi snage,
daje mi snage…
Ovo je jedino mjesto na svijetu
gdje sva zatreperim
i do kosti osjetim da sam svoj na svome:
Slavko, Dako,Mika,Petra, Bobo,
Marica,Vasilj,Jandre,Stana,
imena predaka u kamen su uklesana
a sjećanje živo struji mi venama,
a sjećanje živo struji mi venama…
Ovo je jedino mjesto na svijetu
koje je sasvim moje,
pa i ako nema više moga roda
da mi se raduje i da me čeka,
ispod lista zelena crveni se jagoda,
u šumici lijeska šapuće,
krasuljak se smije u travi,
grli me i svod plavi
i ptica mi pjeva…
ovdje se moj dolazak i dalje slavi,
moj dolazak se ovdje i dalje slavi…
Ovo je jedino mjesto na svijetu
gdje na koljena mogu pasti,
dlanovima tlo dotaći
i dugo ljubiti zemlju i travu
i glavu na kamen spustiti
i tako ostati
i tako vječno,vječno ostati…
Ono što je plavo u nama
Postoji nešto duboko u nama,
vječno i uzburkano kao more,
lepršavo kao ljeskari, kao šume,
plavo i jasno kao nebo gore.
I kad more sasvim se smiri,
kad umuknu šume,
kad rijeke zaustave svoj tok,
u očima našim raspuknu zvijezde,
u žilama našim bujica vri.
Ruke nam se sedefom oboje,
u srcu se prospe čaša meda,
kose zašume kao breza mlada
i čini nam se
da ništa nije stvarno,
da ništa nije sada.
Bilješka o autorici:
Dragica Vignjević Kovačević, rođena 1956.g. u Pučeniku kod Bos. Krupe, a u Sarajevu odrasla. Od djetinjstva voli i piše poeziju. Objavljivala je radove u časopisima, učestvovala na raznim književnim manifestacijama i bila član Književne omladine Vogošća. Završila je Pedagošku akademiju, a radila u RO”Pretis” u Vogošći. Sa grupom autora objavljene su njene pjesme u zbirci Plava svitanja 1982.g. Živi u Beogradu, član je više fb književnih grupa gdje objavljuje svoje radove.
Dunjalučar 