Dubravko Lovrenović: Nekropole – gradovi mrtvih

Dubravko Lovrenović (1956. – 2017.)

Dubravko Lovrenović: Nekropole – gradovi mrtvih

Zajednica živih i mrtvih – monumentalnost smrti

Prvi čovjek – naš Adam, Homo sapiens, neandertalski lovac-sakupljač bio je takoder prvi koji je svoje mrtve smjestio u kolektvna groblja kaja datiraju unatrag gotovo 40.000 godina. Od toga vremena groblje ili grobni spomenik postao je stalnim znakom ljudskog prebivanja, svjedočeći o kontinuiranom odnosu izmedu smrti i kulture. Smrt je takva da voli predstavljanje (Aries, 1985., I.). Osoben izraz ove milenijske monumentalizacije smrti predstavljaju nekropole stećaka kao materijalni dokaz svetog aspekta smrti. Nekropole istovremeno svjedoče o dva velika preokreta u srednjovjekovnoj konceptualizaciji smrti: prvome koji se odigrao u II. i III. stoljeću nakon Krista, te drugome vezanom za XI. i XII. stoljeće (Aries, 1985., 4.).

Drugi konceptualni preokret zrcali se u pojavi većih grobalja nakon XII stoljeća, u istom vremenu kada su ljudi prestali s korištenjem antičkih kamenih sarkofaga (Aries, 1981., 61.). Pored regionalne diferenciranosti vidljive u upotrebi oblika, ornamentainih motiva i kvaliteti izrade, njihovim sustavnim proučavanjem započetim koncem XIX. stoljeća uvidjelo se da se stećci obično nalaze koncentrirani u skupinama – u grobljima pojedinih obitelji sa svega nekoliko primjeraka, u grobljima čitavih rodova prosječno s 30 do 50 stećaka, konačno u velikim nekropolama seoskih općina ponekad i s više stotina primjeraka (P. Andelić, 1984.,487.). Najveći broj nekropola smješten je u južnom pojasu – u Hercegovini i dijelu Dalmacije – zatim u sjevernom pojasu s jugozapadnom, srednjom i istočnom Bosnom te zapadnom Srbijom (Miletić, 1982.a, 238.).  Nekropole su pouzdan pokazatelj naseljenosti pojedinih dijelova srednjovjekovne Bosne i očituju s jedne strane moć i bogatstvo, s druge pijetet i slavu (Korošec, 1952.,375.,378.). Ovi gradovi mrtvih u punom su značenju te riječi pandan gradovima živih, tj. tadašnjim feudalnim gradovima, čime stvaraju sliku uravnoteženosti života u prostoru (I. Fisković, 2005., 39.).


Smještanje nekropola u neposrednoj blizini naseljenih mjesta odražava značaj paradoksalne potrebe uklanjanja mrtvih kako bi živi mogli obnoviti svoju normalnu aktivnost, ali isto tako i potrebe da se mrtve drži žive u cilju održavanja društvenih veza usprkos smrti (usp. Geary, 1994., 78.).

 Nekropole takoder potvrduju opću kršćansku praksu, zajedničkih prije nego pojedinačnih mjesta ukopa, koja je vrlo rano postala pravilom. Tijekom srednjeg vijeka groblje je zajedno s crkvom predstavljalo centar društvenog života, tu su ljudi stoljećima obavljali duhovne i svjetovne poslove, tu se trgovalo i donosile se presude, tu su se Odvijale njihove igre i ljubavne afere (Bal\, 1995., 45., 58.-59.). Svaki grobni spomenik pripovijeda priču, dok su unutar groblja spomenici ujedinjeni da kažu još širu pripovijest. Grobni spomenici su zato metod za pristup živućemu društvu (Hope, 2000., 181.). Funkcija grobnih spomenika bila je da za sebe vežu duše umrlih i da zajednici živih služe kao zamjena za pokojnike i medij komunikacije s dušama predaka (Erdeljan, 1996., 115.). Zato je, koliko mjesto smrti, groblje bilo mjesto života. Ovaj promiskuitet živih i mrtvih bilaje karakteristika društava zapadnog latinskog svijeta (Aries, 1985., 19.), ali isto tako i društava bizantske kulturne sfere.

Nekropole, medutim, rapidno iščezavaju pred našim očima tako da danas ni izdaleka ne vrijedi ocjena da se po broju i krasoti nadgrobnih spomenika” nekropola u Starom Selu nedaleko od Jajca može ubrojiti medu najljepša sredovječna groblja u Bosni i Hercegovini, kako je to koncem XIX. st. tvrdio Kosta Hormann (1891.,48.). S istim ushićenjem napisao je Đaka Mazalić (1939., 28.-31.) da nekropola kneza Batića u Kopošiću kod Ilijaša predstavlja najljepši naš spomenik ove vrste srednjeg vijeka i da bi zbog toga trebalo njezinom čuvanju posvetiti više pažnje. Njezino današnje stanje, medutim, ne govori da je ovaj apel ikad dopro do ušiju onih koji bi o tome po logici stvari morali brinuti. 


Izvor: Lovrenović Dubravko: Stećci.
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima. 
Hvala! ❤