Shams-ud-Dīn Muḥammad Ḥāfeẓ-e Shīrāzī (1315. – 1390.), perzijski pjesnik jedan je od najpoznatijih orijentalnih liričara. Njegov Divan sadrži pet stotina gazela, kratkih kirskih pjesama, koje je teško prevoditi, jer su mu stihovi neobično suptilni, puni čulnosti i elegičnosti. Opjevava životne radosti, vino, ljubav i uživanja. Uveliko je utjecao na kasnije perzijske, indijske i turske pjesnike.
Gorući tulipan
Jednom će iz mog groba izrasti
Bezbrojni, crveni tulipani.
I gorjet će rumenim plamenom.
Ne čudi se tome , o najljepša,
Sjeti se koliki je silan žar
Ljubavi tebi posvećene
Gorio nekoć u živom čovjeku.
Kad mrtav toliko plamti.
Žena
Ruža nije lijepa, ako uz cvjetove njene
nema umilnog lica drage voljene žene.
Bez opojna pića, bez dobrog starog vina
ni proljeće ne vrijedi, ni njegova milina.
I nebo je pusto i sva je bašta pusta
ako nema poljupca s toplih rumenih usta.
I na svijetu ti, brate, nema tužnije stvari
nego gledati dragu kad se u licu žari.
I kad se u njoj tajno ljubavna vatra budi,
a ne brati poljupce, ne milovat’ joj grudi.
I ples vitkog čempresa i umilnost ruže,
ako nema ljubavi, šta mogu da ti pruže.
I sva svjetlost uma pa i mudrost sama
bez svjetlosti ljubavi nisu nego tama.
Divna je ljepota pjesme, ruže i vina,
no, kad nema žene sve je to praznina.
Želje
Htio bih, da sam čisto jezero jutra,
A ti sunce, koje se u njemu ogleda.
Htio bih, da sam izvor na kraju livade,
A ti cvijet, koji se smiješi njemu.
Htio bih, da sam zelen trn u grmu,
A ti ruža, koja ga obasjava rumenilom.
Htio bih, da sam maleno zrno pijeska,
A ti ptica, koja ga brzo pronalazi.
Srce
Kad se raskomada srce moje
u tisuću dijelova,
opazićeš, mila moja,
da svaki dio ljubi.
Kao tisuću čitavih srdaca,
punih cjelova.
Ruža i slavuj
Jutros pođoh ruže brati
Čuh slavuja kako vapi.
Ko i ja za ružom čezne –
Livadom mu pjesma tuži.
Mučeć prođoh vrtom, poljem
Svejednako ja misleći:
Ružu divnu, a opaku
Tvrdoglavo ovaj ljubi,
Slavujev me jad savlada
Te ne mogah bol podnijeti:
Mnogu ružu možeš ubrat
No trnje će ljuto bosti.
Nebo ne da spas Hafizu –
Poročno, bez samilosti!
Hladna i ponosna
Mjesec se penje i svijetli u svibanjskoj noći
I visi u lišću kao krvava naranča.
Ljiljan mu šalje svoj miris pun čežnje,
Slavuj mu pjeva najljepše ljubavne pjesme –
Ali on prolazi nebom hladan i ponosan.
Ti si mjesec, draga, a čežnja liljana
čežnja je srca moga,
A moje su usne slavuj.
One te preklinju svake proljetne večeri,
Ali ti si poput mjeseca u studenom dahu noći,
Prolaziš nijema, hladna i ponosna.
Dunjalučar 