Johan Huizinga: Igra kao činilac kulture

Pablo Picasso, Family of Saltimbanques, 1905

Johan Huizinga: Igra kao činilac kulture

Onaj tko upravi pogled na funkciju igre — onu koja se izražava u kulturi, a ne u životinja i u djece — dopušteno mu je da se pojmom igre pozabavi ondje gdje se prestaju njime baviti biologija i psihologija. On zatiče igru u kulturi kao neku danu veličinu koja je nazočna i prije same kulture, te je prati i prožima od iskona pa do one faze u kojoj on sam živi. Igra se pred njim svugdje pojavljuje kao određeni kvalitet djelovanja, koji se razlikuje od običnog života. On je može takvom i ostaviti ukoliko mu se sluči da taj kvalitet svede na kvantitativne faktore. Njemu je zapravo do onog kvaliteta što ga nalazi kao svojstvena načinu života koji naziva igrom. Njegov predmet je igra kao oblik djelatnosti, kao smislen oblik i kao društvena funkcija.

On više ne istražuje prirodne porive koji određuju igranje uopće, već igru u njenim mnogostrukim oblicima promatra kao društveni ustroj. Igru nastoji shvatiti u prvotnom njenom značenju, onako kako je prihvaća i sam igrač. Pa kada utvrdi da se ona zasniva na rukovanju određenim tvorevinama, na svojevrsnom prikazivanju zbilje u slikama, pretvarajući proživljeni život u oblike, tada konačno pokušava shvatiti i samu vrijednost i značenje tih tvorevina i tih slika. On će promatrati njihovo djelovanje u samoj igri i tako igru pokušati shvatiti kao činioca kulturnog života.


Gotovo sve značajne iskonske djelatnosti zajedničkoga ljudskog življenja protkane su igrom. Uzmimo, npr., govor, to prvo i najsavršenije oruđe što ga je čovjek sebi stvorio da bi mogao saopćavati, poučavati, zapovijedati, govor kojim on razlikuje, određuje, utvrđuje, ukratko: imenuje, što znači — uzdiže predmete u područje duha. Igrajući se, duh-tvorac govora uvijek iznova prelazi sa tvarnoga prema misaonome. Iza svakog izraza za nešto apstraktno nalazi se neka metafora, a u svakoj metafori skriva se igra riječi. Tako čovječanstvo sebi uvijek iznova stvara vlastiti izraz za bitak, za jedan drugi, ispjevani svijet, pored svijeta prirode. Ili uzmimo mit, koji je također izražavanje bitka u slikama, ali izražavanje produbljenije od jedne jedine riječi: pomoću mita pokušava čovjek davnine objasniti zemno, pomoću njega on utemeljuje stvari u božanskome.

U svakoj od tih kolebljivih fantazija, kojima mit zaodijeva postojeće, neki domišljati duh igra na rubu šale i ozbiljnoga. I konačno, promotrimo kult: svoje svete obrede koji služe kao zalog za spas svijeta, svoja posvećenja, svoje žrtve i svoje misterije prvobitna zajednica izvršava čistim igranjem, i to u najdubljem smislu te riječi. Ali iz mita i kulta izviru i značajne poticajne sile kulturnoga života: pravo i poredak, promet, privreda, obrt i umjetnost, pjesništvo, učenost i znanost. Sve se one zajedno korijene u činu igranja.

Cilj je ovom istraživanju pokazati da je misao o mogućnosti promatranja kulture sub specie ludi nešto znatno više nego retorička usporedba. Ta misao nipošto nije nova. Jednom je ona već bila rasprostranjena i obljubljena: u sedamnaestom stoljeću, kada se rodila velika svjetska pozornica. U sjajnome nizu od Shakespearea pa preko Calderona do Racinea pjesništvom toga doba zavladala je drama. Pjesnik za pjesnikom uspoređivao je svijet s pozornicom na kojoj svatko igra svoju ulogu.

Čini se da je time značaj igre u kulturi otvoreno priznat. Međutim, promotrimo li pažljivije tu uobičajenu usporedbu života i kazališnog komada, otkrit ćemo da je njeno usmjerenje, zamišljeno na platoničkim temeljima, gotovo isključivo moralno. Ona je tek varijacija na staru temu vanitas, uzdisanje nad taštinom svega zemaljskoga, i ništa više. Tom usporedbom nije priznato niti je u njoj izraženo da se igra i kultura uistinu međusobno isprepleću. Danas nam je, naprotiv, do toga da pokažemo kako je upravo prava, čista igra temelj i činilac kulture.


Izvor: Johan Huizinga, Homo Ludens, o podrijetlu kulture u igri.
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima. 
Hvala! ❤