Ivo Andrić: Novela “Svadba”

Ivo Andrić (1892. – 1975.)

Ivo Andrić: Novela Svadba

Novela Svadba, autora Ive Andrića, objavljena je 1936.g. Radnja je smještena u polumračni, zagušljivi magacin i kuću jednog ratnog profitera. Poremećene društveno-moralne vrijednosti, rezultirale su dubokim rascjepom u ekonomskom statusu mještana te „kasabe“. Na početku novele, ekspresionistički je prikazana svakodnevica siromašnih mještana koji ne samo da su zapali u bijedu i očaj, nego se i naturalistički, poput životinja, „čapaju“ za vreću brašna ispred Aprovizacije – „magičnog središta kasabe“. Aprovizacija, uronjena u blazo i sivilo, s druge je pak strane jedini izvor nade. U njoj su se brisale vjere i staleži. Svi su bili jednaki jer su se svi borili za isto – osnovnu egzistencijalnu potrebu, hranu. „Više nije lako, kao nekad, raspoznati veru i stalež čoveka po njegovoj nošnji. Tako je svemoćna beda zbrisala razlike i obukla većinu sveta u fantastičnu mešavinu vojnih i civilnih dronjaka.“ Trava, kao simbol nade i proljeća, ispred magacina je „mrka i tvda kao sa drugog sveta“. Crkva i dzamija, vjerske institucije, simboli utjehe, „bez zvona su i bez sveštenika“, hodža „doziva vernike glasom davljenika“. „Konak, nekad lepa zgrada… ima izgled zloglasne kuće.“

Mračna atmosfera se gradacijski nastavlja dočaravati opisom Aprovizacije: „Oko te zgrade je zemlja utabana kao oko svetog mesta… Nigde u blizini nema travke ni slamke.“ Mnoštvo vizualnih i akustičnih motiva pojačava simboličke, modernističke prikaze mjesta radnje, tj. unutarnjih stanja likova. „I kad ga spaze, nastaje veselje i klicanje… Dečaci dižu ruku uvis…  i mašu dugo svojim izbledelim i probušenim kapama.“


Nakon realizacije iščekivanja hrane, masa ljudi kao da stupa na scenu, dramski je prikazana naturalistička želja, molbe, kletve i pregovori. „Jedni viču da je juče otvoreno ranije, drugi izdižu visoko neke hartije, treći uveravaju da se zato ne otvara što se brašno izdaje nekim povlašćenim građanima…“ Rutinu kaosa razbija dramska situacija očajne majke koja traži vreću brašna i za svoje dijete. Njezina buntovnost protiv pravila i zakona je oprečna stidu zbog nemogućnosti potpunog ostvarenja majčine „funkcije“. „Do neki dan sam ga dojila, sada, da prostite, nemam čim. Moram da ga odbijem.“ „Glas joj je rezak i drhti, a pokreti veliki i neočekivani, kakvi se vide kod žena u trenucima velikog gneva, straha ili ljubavi.“ „Ne možete mog čovjeka da nađete u knjigama? A kad ste ga poslali na frontu našli ste ga odmah. Moje dijete treba da skapa, a vaša imaju krštenice pa jedu, jedu, u krv im se pretvorilo dabogdaaa!“

Ženinom nekonvencionalnom ponašanju se pridaju atributi neuračunjivosti i histeričnosti u koje se kategoriziraju sve žene. Efekta njezine očajne molbe nije bilo dok činovniku nije ponudila svoju ulogu: „E, kad je tako, evo vam ga pa ga vi hranite!“ On odlučno odbija: „Ne, ne dajte, vodite je“, te se njegova superiornost, u kojoj ne uživa, „želio je samo – da umre već jednom, da se izgubi sa ovoga sveta na kom živi stvor svakog dana treba da jede“, strahom smanjuje i nemoguće postaje moguće. Žena odlazi s još jednom vrećom brašna.

Ironizira se birokratizam kroz prizor o skromnom starcu koji odlazi pognute glave, bez vreće brašna jer njegovoga imena, nema na popisu. Svojom zvonkom šutnjom je potaknuo uskomešane likove da na trenutak zastanu, a kod čitatelja proizveo duboku empatiju. Žene bez muževa su gubile bilo kakav položaj i priliku u društvu. Bile su prepuštene neizvjesnosti i milosti, neimaštinom pogođenog svijeta. Iz te uloge koja ih je spletom okolnosti zapala, ne mogu izaći pa rezignirano pristaju na posljedice. S druge strane, nadomak ovom kaotičnom svijetu, živi ratni profiter, Huso Kokošar. Razveo se od Mejre koja ne može ispuniti „osnovnu ulogu žene“, nerotkinja je. Nikakvu komunikaciju ili osobitu povezanost, brak im nije donio. Huso joj pruža financijsku potporu pri razvodu te je ne ostavlja na sirotinjskom štapu. Međutim, Mejra neutješno odbija prihvatiti ulogu razvedene žene iako nikada nije bila emotivno vezana za muža, niti će ostati na ulici. Ona neutješno plače na Husinoj svadbi. Svojim izljevom očaja remeti isforsirani kič svadbe, lažno koristoljubno veselje uzvanika i dominaciju nadređenog, Huse. Pokušava se i ubiti, samo da izbjegne još jednu etiketu žene koja ne odgovara društvenim normama. S druge strane, Husina nova izabranica, djeluje poput „indijskog božanstva“. Sva raskalašenost i neumjerenost svadbe je u oprečnosti s njezinom pasivnošću, reakcijom na nametnutu ulogu koju mora ispuniti.

„I poslednjem detetu, na kraj kasabe, na Povjestači ili pod Mejdanom, zurne i bubnjevi su za tri dana uterali kroz uši u svest neodoljivo i neizbrisivo sećanje na Kokošarevu svadbu.“ Ali, ona bi trebala biti zahvalna Husi jer je ona: „bila čvrsta i plava, siroče bez oca i majke, i Huso se lako sporazumio sa rođacima kojima je ostala na teret.“  Njegova moć se očituje i u zatvoru iz kojega može svaki dan izaći i posjetiti svoje svatove koji ne smiju tri dana i tri noći stati sa neumjerenošću u jelu, piću i svirci. Jusuf, predstavnik službi odanog i poštenog čovjeka, na posljetku pristaje ispuniti Husinu želju jer je Huso svojim bogatstvom i dominacijom iznad svih, pa mu i nudi financijsku sigurnost u slučaju posljedica. Međutim, koliko god Huso sebe uzvisivao „Huso na jednom buretu, kao na prestolu, i sve nadgleda i upravlja… gledaju u njega sada sa još većim poštovanjem, gotovo pobožno, kao u više biće koje živi kako hoće i radi šta hoće.“  i bježao od svojih početaka i od samog sebe, u želji za moći i dominacijom, to u potpunosti ipak ne uspijeva „Mnogo ljudi treba da se razdućani da se jedan kokošar zadućani. Opet ćeš ti njega vidit đe bos preprodaje kokoši i obija pragove“.

Novela ima otvoren kraj, na čitateljima je da je dovrše.


Autorica: Marija Pavković

Bilješka o autorici:

Marija Pavković, rođena je 1996. godine u Tomislavgradu gdje je završila osnovnu i srednju školu. Magistrica je hrvatskoga jezika i književnosti i prvostupnica engleskoga jezika i književnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Mostaru.

Voditeljica je književno-čitateljskoga kluba Kulturno-informativnoga centra Tomislavgrad, potpredsjednica Kluba studenata hrvatskoga jezika i književnosti Franjo Milićević, urednica i voditeljica emisije Radio knjižnica Tomislavgrad, urednica književne kolumne portala Tomislavnews.

Osvojila je nagrade Šimićevih susreta 2019. i 2020. godine, pjesme su objavljene u zborniku mladih autora BiH; Luka osjećaja te u književnim časopisima i portalima: Osvit, Motrišta, Strane, Sapphoart, Nema, Kvaka i Diskurs.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤