Mećava
Koračam po ledu istine tvoje
Oko mene rulja povici parole
Mi nećemo dalje ovdje nam je bolje
Makar pili čaja iz ledene šolje
Kočijašu za me upregni saone
Kad konji pojure nek praporci zazvone
Vozit ćeš me tamo amo snjeg se topi
Ja ti nudim piće ako želiš popi
Ajd sad kreni popusti dizgine
Nek projure brda i doline
Šibni jače pa oni su stali
Vidiš da smo na okuci sami
Krš se začu pomjeri se stjena
Sve crveno bjelo vieše nema
Nek i dalje piju čaj iz šolje
Svima njima bit će tako bolje!
Kameni ljudi
Ipak ja htjedoh shvatiti tebe
Možda ni sada ja neznam te pute
Kuda bi čovjek treb'o da krene
Da vidi da čuje te kamene ljude
Tražiti nešto to teško i nije
Kad ono što tražiš ne okrene leđa
Vidim te tamo u pijesku se igraš
U zavjesi dima nekud se šetaš
Nemoć me bije a glas mi se gubi
Lebdim nad svodom našega htjenja
Pogledah preko a kamen se ruši
I pijesak je nest'o a tebe nema!
Mir i tišina
Često se desi da umoran sjednem
Na klupu u parku da odmorim
A vjetar hladan i jesen hladna
Zubata od prošlosti kazna
Šiba mi lice i ratuje sa tjelom
I srcem mojim
Mir i tišina
U meni sve zamrlo
Hladilo okovalo tijelo
A pogled kao da noge ima
Stidan od sretanja
U stranu bježi
Da me neko ne prepozna
Da me ne tješi
Od mene su i zvukovi
Kao i vukovi
Daljinama se skrili
Mir i tišina
Ni pomišljao nisam
Na klupu da sjednem
Nekad sam u prolazu
Krajičkom oka gledao u bijele kose
I šešire do pola glave upale
Što bradom i rukama drhtnim štap čuvaju
Mir i tišina
Evo i vrijeme je promijenilo boje
Sa grana opalo požutjilo lišće
Kao slike iz prošlosti moje
Ili su krive naočare suzne
Ili se nebo nije umilo
O Bože dali sam vrata zaključao
Ili se vjetar umjesto mene utoplio
Mir i tišina!
Pokidane veze
Jedna rijeka dva imena nosi
A žubori strasno možda i prkosi
Splavaru na keju što krije ga tama
Nisam tamo a ti si mi sama
Ljubavi moja šta će biti sa nama
Gledam Miljacku a žubori Sava
Lebdim noću od grada do grada
A kad čeznem tvoju sliku ljubim
Mislim ona uzvratiti može
O pogledi sjetni iz te tvrde lože
Čamite i blijedi vi budite dane
Nadanje moje skoro će da svane
Kome treba jos da vrijeme stane!
Moj prijatelj Lisko
Moje se sunce
Nebom pokrilo
Veliko srce
U sićušno se tijelo
UGNJEZDILO
Za jednu godinu sedam godina je
DAO
Vragolasto gleda
Samo što ne pita
Zašto
Si suze
Umjesto mene
POZVAO
Za jednu godinu sedam godina je
DAO
Sada znam
Što znao nisam
Za ljubav moju
Ljubav je umnoženo
VRAĆAO
Za jednu godinu sedam godina je
DAO
I eto spusti se tuga
Da plačem za druga
A nikada dosta
I uvijek je malo
Kada bi moglo
LISKO
I ja bih sedam godina za tvoju godinu
DAO!
Bilješka o autoru:
Željko Perović, rođen je u Sarajevu 1952, gdje je mladovao i pisao poeziju. Nakon završenog školovanja svoju radnu karijeru započeo je u kancelariji Sarajevskog Energoinvesta, gigantu sa velikim brojem zaposlenih. Obavljao je poslove, tehnologa, potom konstruktora, a onda kao rukovodilac gradilišta mjenjao je gradove radeći na izgradnji fabrika i postrojenja. Nakon petnaetak godina terenskog rada vraća se u Sarajevo, gdje nastavlja raditi na rukovodnim radnim mjestima. Rano je ostao bez roditelja, a izgubljenu ljubav prenjeo je na radno mjesto. Sad, tačnije od 2002 god. živi u Švedskoj, a iste godine počinje raditi. Slobodno vrijeme provodi u društvu sa ljubiteljima pisane riječi u književnom klubu Miloš Crnjanski gdje i postaje član! Završetkom radne karijere vraća se poeziji starij ljubavi i uveliko radi na pripremi zbirke pjesama!
Dunjalučar 