Prava za žene


Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Prava za žene


Možda je najraniji feministički zahtjev bio zahtjev za jednakim pravima za žene, a to je zahtjev koji se posve uklapa u liberalno-individualistički program. Ne iznenađuje nas taj zahtjev kada uvidimo kako se neravnopravno postupalo prema ženama. Evo što je francuska feministkinja i filozofkinja Simone de Beauvoir (1908–1986) napisala 1949:

Žena ni u jednom području zapravo nije imala pravu priliku. Zato danas veliki broj žena zahtijeva novi položaj; a … one ne zahtijevaju da ih se uzvisuje u njihovoj ženstvenosti … one žele da im se konačno dodijele apstraktna prava i konkretne mogućnosti bez čijega je podudaranja sloboda samo sprdnja. (Drugi spol, 149)

Podređenost žena kroz povijest uistinu je izrazita. Vidjeli smo da Britanke nisu imale pravo glasa sve do početka dvadesetoga stoljeća. Dok nisu doneseni razni zakoni o vlasništvu udanih žena u kasnom devetnaestom stoljeću, prilikom udaje ženino vlasništvo postajalo je muževljevo. Prije zakona o jednakim primanjima iz 1970, u Velikoj Britaniji bilo je uobičajeno nuditi poslove s dvije platne stope: jedna (viša) stopa za muškarce, druga za žene. To je sada protuzakonito, ali zapanjujuće je kako se ta promjena dogodila sasvim nedavno.

Žene su učinile zasigurno velik korak prema jednakim pravima. Danas je otvorena i neprikrivena diskriminacija prilikom zapošljavanja mnogo rjeđa nego što je bila čak i prije deset godina i možemo vjerovati da će se situacija nastaviti poboljšavati. Ako dakle žene imaju ili će uskoro imati jednaka prava, što bi feministi/ce mogli još željeti?

Ne treba mnogo da se uvidi da je politika jednakih prava, iako je sama po sebi poželjna, nedovoljna da bi zadovoljila zahtjeve za ravnopravnošću. Čak i ako su žene danas rijetko žrtve diskriminacije prilikom zapošljavanja, time nisu isključeni suptilniji oblici diskriminacije. Postojanje različitih ljestvica primanja za muškarce i žene je nelegalno, ali žene se još uvijek grupiraju pri dnu ljestvice. Prema nedavnomu izvješću, u Britaniji su žene 1970, prije zakona o jednakim primanjima, zarađivale 63 posto od satnice isplaćene muškarcima. Do 1993. ta je stopa znatno porasla, ali je još uvijek iznosila 79 posto. Štoviše, iako je diskriminacija prilikom zapošljavanja nelegalna, država nema dovoljno sredstava da bi nadgledala svako povjerenstvo za zapošljavanje. Drugim riječima, kao što smo naveli u prijašnjem poglavlju, zakoni mogu biti bez nedostataka, a da ih samo društvo ipak ima. Staviti diskriminaciju izvan zakona, nije način da se osigura da se ona nikada neće dogoditi, pa čak ni da se neće sustavno događati.


Pa čak i ako eliminiramo namjernu diskriminaciju, politika jednakih prava i nadalje može ostati problematična. Kao što je Marx tvrdio, pravo na jednakost u jednom pogledu može voditi do nejednakosti u drugom. Jednaka primanja neće osigurati jednak životni standard ako se jedna osoba mora skrbiti za starije koji ovise o njoj dok druga ne mora, ili ako jedna ima tjelesni ili mentalni invaliditet, a druga nema. Stoga, ako postoji bitna razlika između muških i ženskih potreba, onda politika jednakih prava neće biti način da se postigne jednakost. Postoji li zapravo neka relevantna razlika? Feministi/ce se ovdje ponekad nađu u dilemi. Priznanje da su ženske potrebe drugačije od muških, štoviše, tvrdnju da te potrebe rezultiraju određenim zahtjevima, muškarci ponekada smatraju isprikama ili priznanjem slabosti – neizravnim priznanjem inferiornosti. Stoga je dio feminista/ica došao u iskušenje ustvrditi da žene nemaju nikakva vlastita posebna prava.

Međutim, nema razloga zašto bi prihvaćanje razlika između muškaraca i žena impliciralo da su žene slabije, a upravo tako često zamišljamo situaciju. I muškarci imaju posebne potrebe. Na primjer, muškarac mora dnevno uzimati više kalorija nego žena. No to se nikada ne smatra znakom muške inferiornosti u odnosu na žene. Priznanje da neka skupina ima posebne potrebe, samo po sebi ne znači da je ona slabija. Odbijanje da se prizna da žene imaju posebne potrebe – posebice one vezane uz njihovu biološku prirodu – može biti način da im se osigura inferioran položaj. Na primjer, ne možemo zanemariti činjenicu da žene rađaju djecu, a ne muškarci. To iziskuje posebne potrebe, a s njima i potrebu za posebnim pravima.

Međutim, s ovom vrstom argumenata treba postupati jako pažljivo. Koliko toga što se smatra svojstveno ženama uistinu ovisi o njihovoj biološkoj prirodi? Jedan od načina na koji feministi/ce ističu ovaj problem jest razlikovanje između spola i roda. Spol se određuje kao čisto biološka kategorija, a rod kao društvena ili društveno konstruirana kategorija. Često se tvrdi da se rodne uloge jako razlikuju od društva do društva. Primjer da u nekim društvima samo muškarci vode brigu o kozama, a u drugima samo žene, tek je na prvi pogled trivijalan. Zasigurno nema biološkoga razloga zašto je tomu tako. Razlika je očito stvar običaja, tj. društvene konstrukcije. A ono što je društvo konstruiralo, može se rekonstruirati nekako drugačije. Čini se da su rodne uloge, barem u načelu, otvorene za vrednovanje i izmjene.

Priznanje da postoje biološke razlike među spolovima ne znači da moramo zastupati tradicionalne razlike u rodnim ulogama. Pa ipak naša mašta je često jako ograničena. U skoro svim društvima smatra se da je praktički neizbježno da žene vode glavnu riječ u brizi oko male djece, barem u prvih nekoliko mjeseci djetetova života. Kao odgovor na ovu razliku, koja stvara razlike u potrebama, suvremena su društva zadnjih desetljeća osmislila različite sustave rodiljskoga dopusta kao način da se ravnopravno postupa prema muškarcima i ženama. Međutim, sam rodiljski dopust nije dovoljan da se ženama zajamči ravnopravnost na radnom mjestu. Koliko god dopust bio velikodušan, gotovo je sigurno da će porod imati utjecaja na majčinu karijeru, na način s kojim se očeva karijera rijetko susreće. Duži rodiljski dopust može čak stajati na putu razvitka ženine karijere, posebice kada se ima na umu da se ženske godine za rađanje poklapaju s razdobljem u njezinu životu u kojem ona vjerojatno gradi karijeru ako želi imati priliku dostići visoku razinu. Kao što je suvremena politička filozofkinja Susan Moller Okin istakla, srž su problema dvije uobičajene ali nekonzistentne pretpostavke: da su ponajprije žene odgovorne za podizanje djece i da ozbiljni i predani radnici … nemaju prvenstvenu odgovornost, pa čak niti dijele odgovornost za podizanje djece. Stara pretpostavka na radnom mjestu koja se još uvijek podrazumijeva jest da radnici imaju žene kod kuće. (Pravednost, rod i obitelj, 5)

Zato je dio feminista/ica nastojao dovesti u pitanje pretpostavke na kojima je utemeljena politika rodiljskoga dopusta. Zašto se pretpostavlja da će majka biti ta osoba koja će se brinuti za dijete u prvih nekoliko mjeseci? Više ne postoji nikakva biološka nužnost. Zašto otac ne bi preuzeo tu odgovornost, ako je to u nekim okolnostima prikladnije? Prijedlog je da se rodiljski dopust treba zamijeniti s roditeljskim dopustom kojega bi mogao uzeti bilo koji roditelj (ili oba na kraće vrijeme). Ovo izgleda kao prijedlog koji otvara mjesta slobodi. Hoće li majka ili otac preuzeti ulogu koja se tradicionalno pridavala majci, postaje tako stvar izbora. Naravno, neće svi biti zadovoljni ovim prijedlogom. Neke će žene smatrati da je taj navodni izbor samo druga vrsta ugnjetavanja: prisiljene su raditi u razdoblju kada bi radije provodile vrijeme sa svojim novorođenčetom. Ipak, opći naglasak ostaje nepromijenjen. Društvena politika može služiti za rekonstrukciju rodnih uloga kada se uvidi da nisu pravične.

Ovaj primjer ujedno pomaže da ukažemo na povezanost između dvaju područja do kojih je feministi(ca)ma osobito stalo: radno mjesto i obitelj. Kroz velik dio povijesti, brak se smatrao utočištem u koje je žena mogla pobjeći od rada prepunoga poniženja i razočaranja. Ipak, on često nije bio neko poboljšanje, već je, čak i u najboljem slučaju, produživao ženinu podložnu društvenu ulogu. Međutim, pokušaj (vlastitim izborom ili zbog ekonomske nužnosti) da se spoji obitelj i karijera, dovela je žene do iscrpljujuće dvostruke smjene na poslu i u kućanstvu, koja im je zauzvrat često kočila izglede za karijeru. Rijetki su bili muškarci koji su bili spremni dijeliti kućanske terete sa svojim zaposlenim ženama. Tvrdilo se da muževi čije žene imaju posao s punim radnim vremenom provode u prosjeku dvije minute više obavljajući kućanske poslove, nego što to čine muževi u obiteljima u kojoj je žena kućanica. To je jedva dovoljno vremena kako bi se pripremilo meko kuhano jaje (Barbara R. Bergman, citirano u Pravednost, rod i obitelj, 153). Bila ona zaposlena ili ne, supruga rijetko ima moć, položaj i ekonomsku samostalnost koju uživa njezin muž, a to djelomično objašnjava zašto čak i na zaposlene žene spada najveća odgovornost za kućne obveze. Ovu neravnopravnost treba razmotriti i samu za sebe i kao sredstvo da se ženama pruže jednake mogućnosti na radnom mjestu. Potezi poput roditeljskoga dopusta mali su koraci prema tomu cilju.

Što još treba učiniti? Daljnji prijedlog jest da žene trebaju sudjelovati u programima afirmativnoga djelovanja – aktivne politike koja daje prednost karijerama ugrožene skupine, u ovom slučaju žena.


Izvor: Jonathan Wolff, Uvod u političku filozofiju
Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤