Proza: Seid Zimić Žepljak

Elena Brazhunenko, Haystacks of Bosnia

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Mrzim Septembar

Sad bih trebala u treći. Spominju mi neku SOS-tetu. Nikad mi nana i dedo nisu pričali da imam tetu, a čudno joj i prezime. Živi u nekakvom dječijem selu, samo Bog zna gdje je to. U prvi me vodila nana – bilo je vragolija. U drugi dedo – kao dva dobra drugara, ali mu učiteljica nije dozvoljavala da me čeka u učionici. Krajem aprila dedo je umro i nisam recitovala na priredbi. Zašto nije umro poslije dana škole? Nanu su oborile godine i nekakva tuga koju je vješto krila. Dedu nešto naglo presjeklo, sigurna sam da se ni on nije nadao. Hitar na nogama, prepun dobrote, mogao je prepoznati čiji horoz u susjednom selu pjeva, ama, isto onako kako i učiteljica pozna da mi je dedo više od pola crteža obojio. A tih, samo je ponekad znao uzdahnuti kad se kriomice zagleda u mene i brišući zalutale suze otkine nekakvu ćoškastu rečenicu: „Ista, pljunuta!“ Da ga je čula učiteljica, zveknula bi mu jedinicu sa postoljem, te ako ima koristi – može se i rahmetli nani žaliti.

Septembar. I ne liči na moje septembre; mokar i hladan. Bezbojan. Smrknut kao strašilo u kukuruzima. Dječije selo – i iskusni dedo bi pobjegao iz njega. Bez dvoumljenja, pa kad bi mu i oba opanka spala s nogu. Put mu se zatro, dabogda.

Teta? SOS-teta moja, njihova, ničija. Sa nama, a daleko od nas. Ona ne zna šta je septembar. Ona ne zna moju nanu i mog dedu. Šteta. Sudbina je bacila u dječije selo, selo bez ijednog putokaza. Možda ih i ne traži. Vješto se vrti ukrug okićena davno zaboravljenim osmijehom. Kao da je pritisnuta emanetima nekih nevidljivih nana i opreznih staraca. Ne znam. Sve mi zamršeno. Ponekad pronađem sebe u njenom metežu i oprostim joj. Valjda tako i treba – često je to govorila učiteljica i dedi i nani tiho i kriomice da ja ne bih čula.

Krajem septembra, u monotono predvečerje, dječurlija je pjevala dobro poznatu rođendansku pjesmu. Neočekivano SOS-teta je meni poklonila svjež osmijeh i loše upakovanu laž – da će nana i dedo uskoro stići na zabavu. Laž sam joj iskreno oprostila, a sebi nikada neću davno stečenu ljubav prema septembru.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Neispričana priča

Nekako iznebuha Hurema poklopi emanet da svoje vizije i luda sanjarenja nadogradi daleko na jugu, u kairskim školama što propuste zanesenjake kroz sito i rešeto – pa kome opanci, kome obojci. Hurem sklon avanturama, čije značenje ni on sam nije znao precizno definisati, odleprša sa zemlje bosanske na tuđi jug da spozna nepoznato, izvaga volju i moć, da ponudi svojih sedamnaest godina sijedim bradama – što malo govore, a puno kažu, što iskustvom opominju golobradu dječurliju. Eto, zašto sijeda brada prevagne dva tovara blaga.

Dani se pretočili u godine. Neumorni talasi iskušenja otupiše svoju oštricu o hrsuz-naum pustolova. Nauka poodavno nabrekla. Počesto slučajni ili namjerni pogled zajapurene namlije okrzne prolaznika, a on, mudrošću natopljen, ni crne – ni bijele. Redovno je u društvu sijedih brada. Zanimljivo. Čudo neviđeno – starost uči od mladosti…

… znanje se učahuri. Malo govori, još manje kazuje. Teško podnosi tuđe žezli-sunce. Naivno se poče družiti sa svojim djetinjstvom. Hrsuz-momčina zanijemi pod teretom majčina tereta. San zalijeva znojem očeve nedovršene brazde. U dane i noći se uvukoše kremaluški marifetluci. Poklopi ga bolest. Čudna. Bezimena i rijetka. Iluzije plaćaju danak.

Najučevniji među učevnim prekrši zavjet iskustvom stečen te, ne stideći se svoje sijede brade, posadi Hurema na dohvat šapata i razastrije lekciju koju je čuvao za sebe:

Dijete, pođi u zemlju bosansku! Dovrši nedovršeno djetinjstvo! Sanjaj neispričane priče! Previše  je iskušenja za golobrado čeljade…

… znatiželja juri po zemlji bosanskoj. Spusti na Danički kamen svojih sedamnaest i tuđih desetak godina života da se upoznaju i suzli-smijehom popune prazninu koja je veća od kozjalučkog vidokruga. Život ponovo oživje!

Hurem ne ispriča priču. Umota je u stotinu i tri godine, popečati čarima svoje sijede brade i odnese je u kremaluško groblje da je ispriča ocu i majci. Davno im je obećao.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Siroče najiskrenije plače

– Nemoj motikom niz sredinu vrste, siječeš krompir, imaćeš kalje za pola mahale, izdaleka i naokolo, nježno, drži motiku na ruci!

Dijete poluglasno ponavlja maminu rečenicu približavajući je originalu koji je skrojen tačno prije dvije godine na ovoj njivi tihog jesenjeg popodneva.

Mati pritisnuta tišinom svojih strepnji grabila je vrhu njive – pa ponovo. Curica u svom nevinom svijetu i jeftinom sikustvu bezvoljno kupila krompir u pozajmljene sandučiće; likujući pobjedom kada pronađe nasječen krompir i pokaže ga majci – polahko, nježno, biće kalje za cijelu mahalu. Dijete je tješila, a sebe ubijala – neka, dobro je rodio, kao nikad, dabogda nahajr. Dijete k'o dijete, ništa razumjelo nije. Možda je i bolje. Cijela purpurna jesen bila je njena i nije isjeckana maminim usputnim pridikama.

Majka umrije. Olahko. Nedorečena. Možda malo i pregrubo i izdajnički. Da li se dovoljno borila, da li je upotrijebila svu majčinsku mudrost. Da li je, da li je …? Nanizalo dijete hiljade pitanja bez ijednog dobrog odgovora, i još bi bilo tog nadahnutog razgovora i sa sobom i sa njom, ali osjeti da se pohaile nažuljila sjedeći na držalici motike koju je popriječila s brazde na brazdu. Kako vječnost zna biti kratka, a trenutak dug kao prosinačka noć u društvu sa zuboboljom. Previše je životne mudrosti stalo u pregršt djetinjeg bitisanja.

Nevoljno prekide najdražu priču sa sobom i sa majkom, nije lijepo da se znoj osuši na insanu – u tišini je lebdjela opomena. Sve je razumjela. Ustala, motiku preko ramena, posudu sa kilu-dvije krompira pod pazuho i kući. Nedovršena priča kapala je na podobro nasječene krompire. Srebrenaste suze i neujednačeni jecaji isklesaše obećanje – navratiću opet, da mi pričaš o sebi, da mi pričaš o meni.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Bilješka o autoru:

Seid Zimić Žepljak rođen je 1962. godine u Žepi, a danas živi u okolini Visokog. Nemirni duh ga je krasio još u gimnazijskim danima. Kolumnista koji aktuelnim temama vješto dodaje humor, a on često prerasta  u sarkazam i ironiju. To mu je i cilj – čitaoca treba isprovocirati, nije dovoljno čitati, već i pročitati, naročito sadržaj između redova.

Vrlo vješt u pisanju kratke priče – crtice. Lične i opće motive oboji metafizikom i parapsihologijom pa takva djela nose svoju vrijednost kroz sva vremena i sva podneblja. Takva je i zbirka crtica Istočnije od današnjice. Seidova poezija je neuobičajena; prilično stroga forma, apsurdne sintagme bez imalo melodičnosti. Njegova zbirka pjesama Ukus zemlje je sazidana na lajt-motivu ja ovdje i sada. Priznaje, pisati o djeci i za djecu je veliki rizik, samo se velike poete upuštaju u tu pustolovinu. Za dijete je sve bajka: Sunce, Mjesec, šara mraza na staklu. Napominjemo da je priredio i štampao drevnu istočnjačku bajku Stambolski softa i Sadri-Azamova kći.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤