Tumačenje nesanice


Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Tumačenje nesanice

Suzana Lovrić, dobitnica nagrade „Fra Grgo Martić“,  2007.g. i „Anka Topić“, 2008.g., autorica je zbirke pjesama „Tumačenje nesanice“. S pravom joj se pridaje atribut „majstorice riječi i jezika“. Tumačenje nesanice, neiscrpan je izvor drugačijih pogleda na život, događaje i emocije koji nam se nemilosrdno svakodnevno nameću kao izazovi, s njima se često ne možemo izboriti, ali nam, kao i autorici, mogu poslužiti kao građa za kreativni izričaj. Njezina imaginacija i disciplina rezultirale su poetskim ostvarajima visoke umjetničke vrijednosti. Čitatelja potiče na jednako tako raznolike interpretacijske mogućnosti. Daleko od utilitarnih težnji, „Tumačenje nesanice“ predstavlja čisti „l art pour l art“ (umjetnost radi umjetnosti), pjesme su same sebi svrha, bez nametanja značenjskih okvira.

Ustaljeni motivi su spojeni u neobične, značenjski široko otvorene veze „palo je jutro na moje čelo/ kao smrdljivi žućkasti prašak/za dezinfekciju plitke rane“. Emotivna nabijenost stihova „moja me ista čežnja/ u gluhoj sobi dočekala/ kao sivo neuhranjeno mače/ sa bolničkog smeća“, pojačana je epitetima „rasplašeni znoj“, „uspavani nokat“… Nerijetko se gradacijom postupno pojačava predodžba „od pluća do neba izrasla je providna cjevčica“. Čitatelju se pružaju jasne vizualne slike „izgubila sam lice od stakla“, „nebeski kristalići ostavljaju mi slike u prozoru“, „naslućuješ li čipku strepnje“. Ekonomičnost izraza ostavlja prostora čitatelju da sam, na osnovu vlastitih iskustava i emocija, gradi značenja „ne umijem ti reći/ to bijelo iza prozora/ niti more niti nebo/ niti prazno niti puno/ tjera u tvrdoglavu potjeru/ za jedinicom sjećanja“, „imala je dvije hladne sobe/ jedna je bila puna jabuka/ raspuknutih od božićnog slavlja/ druga je bila previsoko/ za njen tanki vrat“.


Autorica je vrlo dinamična i u formi izraza. Stihovi su različite dužine i ritma „otići/ prije nego u sjećanje dođe bijela maramica“. Mnoštvo je fonostilema, osobito u naslovima: vRAćaM se, RukOm Djeteta, GDJE NESTAde vriJEME, SanjaM. Od uobičajenog odstupa i upotrebom inverzije „po njoj ćeš zagubiti sve moje zvijezde/ ako odeš“.  Izmjenjuje se prvo i treće lice lirskog subjekta „nebeski kristalići ostavljaju mi slike u prozoru“, „sama je igrala/ po dugoj ravnoj cesti što je nestajala“. Ženski lirski subjekt se ponekad transformira u muški „htio sam biti prljav i mokar/ htio sam imati tebe/ njega/ sebe“. Evocira Sarajevo; grad i neku drugu sebe u tom gradu, čitatelj će se zasigurno upitati zašto je Sarajevo u pjesmi napisano malim slovom. Možda pjesme koje tematiziraju destruktivnost rata, upute na moguća značenja „kopam ljutić/ pod glavu da ga stavim/ njime se zaboravlja/ sarajevo“. Traga za nesavršenstvom, priklanjajući se baudelairevskoj estetici ružnoće „još jednom sam krenula/ u potragu/ za nesavršenom jezgrom mjeseca“. Ogoljava, a potom valorizira ljudske slabosti „kako je ponekad zaista potrebna/ makar blaga/ ali čista i potpuna/ nesigurnost“.

Često se služi personifikacijom „misli se sreću prvo plašljive/ a kada se proliju/ s užarenog jezika pristanka/ vojska poljubaca izgubi nam lica“, „glasni govor jutarnjeg pljuska“. Izbjegnute su klišeizirane zamke, a poeziji uvijek aktualne teme i emocije straha, patnje, čežnje i sjete, prikazane su na autorici svojstven, nepatetičan način „otići/ prije nego u sjećanje dođe bijela maramica/ u ruci čovjeka koji maše s praznog perona“. Kao i u životu, i u pjesmama se zbivanja odvijaju u neočekivanom slijedu, lirski subjekt se prepušta imaginaciji, ali je s druge strane realistički osviješten „bit će srijeda/ i ja neću nikamo otići“.

Pjesme odišu teatralnim i magičnim efektima „pantomimičar u crnom trikou/ mramornom se kockom/ ispod ulične lampe/ od zemlje odlijepio/ po nebu ispisuje slova od iskorištenog daha/ malo dalje od njega pjeva žena“. Ironizira se ljudska pohlepa i potreba za dominacijom „živčane muhe se podjednako strasno/ zabiju u smeće/ i u ljude“, a naizgled nevažno ili neprimjetno, postaje motiv s novim značenjima i snažnim porukama „ništa ne skrivam ispod svog uspavanog nokta/ ja ti od njega pravim štit“. Dojam se pojačava  neobičnim usporedbama „raznježim se/ kao mladi ribar što pažljivo vadi trokuku/ zaluđen njenim crvenim pečatima“ i metonimijama „samo par sati bezobraznog bola/ visoko gore/ ispod prvog dugmeta“. 

Kontinuiranim, neforsiranim čitanjem ove zbirke pjesama, čitatelji mogu „istumačiti“ i vlastite nesanice, prodrijeti u najdublje predjele sebe te stvarima i bićima koji su spletom društvenih konvencija ili kakvih drugih okolnosti, bačeni u sjenu, davati nova značenja i uloge.


Autorica: Marija Pavković
Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤