Između životinje i bogova – Čovjek u grčkoj misli
Iako je grčki mislilac izrekao misao: Čovjek je ono što svi znamo, grčko mišljenje o tome biću nije nipošto jednoznačno, nego sadrži mnoštvo različitih nauka o čovjeku koji bi se teško mogli svesti u jedan okvir. Ta to je mišljenje, ubroji li se u njega i helenizam, oblikovano gotovo tisuću godina, a u sebi je sintetiziralo ne samo svoju mitologiju, nego i neke dalekoistočne motive. U svakom slučaju, to mišljenje sadrži uvide u ustrojstvo čovjekova bitka koji su na ovaj ili onaj način živi još i danas, a uobličeni su u čitavoj grčkoj kulturi, osobito u filozofiji – obliku kulture koji je antička Grčka ustanovila. U toj se tradiciji vrlo rano javljaju ingeniozni uvidi u posebnost ljudskog bića, onu duhovnog karaktera kao i fiziologijskoga i anatomskoga. Uvidi u posebnost čovjeka kao utemeljenu u njegovoj umstvenosti, mišljenju, javljaju se istodobno s uvidima u njegove anatomske karakteristike, kao što su uspravan hod, polivalentno značenje ljudske ruke ili s uvidom u važnost odgoja i kulture u oblikovanju čovjeka te uočavanje njegove individualnosti. To je mišljenje, nadalje, oblikovalo ideju jednakosti ljudi i ideju čovječanstva, a tematiziralo je i njegovu dvojnu prirodu. Ali to mišljenje nije poznavalo pojam antropologije. Štoviše, u Aristotela su anthropologoi oni koji tek rado naklapaju o ljudima.
Nipošto nije slučajno da Hegel supstancijalni dio svoje filozofije, filozofiju duha, u Enciklopediji filozofskih znanosti započinje komentarom poznate izreke koja je stajala na ulazu u Apolonov hram u Delfima: Gnothi seauton, spoznaj samoga sebe. Hegel ovaj zahtjev tumači u skladu sa svojom filozofijom apsolutnog duha, tako da izvršenje tog naloga postiže zapravo tek njegova filozofija, i to povijest filozofije na čijem kraju nalazimo parafrazu druge poznate izreke: Tantae mollis erat se ipsae cognoscere mentem. Nema sumnje da ovaj motto znači i poziv na samospoznaju čovjeku, pa nije nevažno daje formuliran na samom početku zapadne tradicije.
U prikazima grčkog mišljenja i filozofije uobičajeno je razlikovati kozmologijsko i antropologijsko razdoblje, te razdoblje velikih sistema. Takva podjela sugerirala bi da se iz naše perspektive valja ponajprije pozabaviti baš antropologijskim razdobljem tog mišljenja. Njime dominiraju sofisti i Sokrat, a tu je prije svega riječ o čovjeku samome, a ne o njemu kao tek dijelu kozmosa, prirode, države ili nečeg drugog. Uostalom, u tom je razdoblju izrečena preuzetna misao da je čovjek mjera svih stvari, postojećih da jesu, a nepostojećih da nisu. Ali i u tim velikim sistemima, pa i u grčkim mitovima i literaturi, dohvaćene i uobličene su misli koje valja notirati.
Tako se u Homerovim i Pindarovim djelima rod ljudi, anthropoi, suprotstavlja najprije bogovima. U takvoj usporedbi ističe se da su ljudi puki stvorovi, ’stvorovi za jedan dan’ ili jednodneve mušice bez krila (Aristofan). Suprotno bogovima, anthropoi obitavaju na Zemlji i smrtni su. To odzvanja još u latinskoj riječi homo od humilis, zemaljski ali i zemljan.
I jonski filozofi svrstavaju čovjeka među prirodna bića, ali već Alkmeon (6. st.pr.n.e.) ističe sposobnost poimanja, koju životinje nemaju, kao bitnu za čovjeka. Ali usporedbe s čovjekom uočavaju već vrlo rano čovjekovu anatomsku inferiornost – tema koja ostaje aktualna u antropologiji do danas. Anaksimandar uočava tako potrebu za dugom brigom oko ljudskog novorođenčeta kao karakterističnu za čovjeka u odnosu na druga bića. Anaksagora pak već uočava nedostatak snage i brzine u čovjeka, ali vidi da se taj nedostatak nadoknađuje iskustvom, sposobnošću pamćenja, mudrošću i specifičnom spretnošću ljudskih ruku.
Misao o nedostatnosti čovjekova tjelesnog ustrojstva najupečatljivije je oblikovao Protagora, a zabilježena je u istoimenom Platonovom dijalogu. To je mit o nastanku čovjeka u kojem Epimetej preuzima božansku ulogu djelitelja važnih svojstava živim bićima. Sva svojstva koja životinje osposobljavaju da prežive razdjeljuje on ne misleći na čovjeka. One su stoga opremljene za život u svakom pogledu, a čovjek se – u vrijeme kada se morao pojaviti iz zemlje na svjetlo – zatječe gol, neobuven, nepokriven i nenaoružan. Kako bi bar dijelom spasio stvar, Prometej, prvi filantrop, krade Hefestovo i Atenino umijeće i vatru i to daje ljudima na raspolaganje. No to su bila tek za život nužna znanja, ali ne još i građanska znanja, tj. umijeće oblikovanja života u zajednici, koja su bila pohranjena u Zeusovu obitavalištu, kamo Prometej nije mogao ući.
Tako opremljeni čovjek, nastavlja Protagora, imao je dijelom božanska svojstva, jedini je među bićima vjerovao u bogove, dizao im žrtvenike i kipove, a uobličio je i glasove i riječi, tj. jezik, kao i sve drugo što mu je bilo potrebno za život. Međutim, takvi ljudi živjeli su razasuti i nezaštićeni od životinja, a kad bi se okupili, činili bi krivo jedni drugima, jer nisu imali građanske vrline, odnosno nisu poznavali ćudoredne norme. Zato je Zeus poslao Hermesa da im udijeli osjećaj stida i osjećaj za pravo, učini ih sklonima jedne drugima i tako omogući život u gradu. Za razliku od znanja i vještina, prema Zeusovu nalogu, stid i pravo tj. zakone moraju poznavati i posjedovati svi. Tome su slijedili još i strogi zakoni, prema kojim a je valjalo kao nevolju grada ubiti svakoga tko nema osjećaj stida i osjećaj za pravo.
To je mitologijski prikaz čovjekova uljuđivanja u kojem su sadržani svi važni antropologemi: nedostatnost čovjeka, vještina ili umijeće, religija, jezik i sposobnost gradnje, zatim stid i osjećaj za pravo, te zakoni. Ovako bogu bliski čovjek mogao je za Protagora tek postati mjerom svih stvari.
Inače je za sofiste kao antropologe karakterističan relativizam u shvaćanju normi, pa čak i antropocentrizam, ali ta stajališta proizlaze, čini se, iz njihove pokretljivosti i iz iskustva različitih kultura koje ih je učilo da čovjeka sagledavaju u širini koja nije bila karakteristična za drage mislioce.
Nazori ovih drevnih mislilaca približavaju se i tezi o samostvaranju čovjeka; tako Ksenofan implicira ideju samostvaranja kada umijeće shvaća kao rezultat brige za boljim, dok je Demokrit osnovu za stjecanje vještina vidio u oponašanju postupaka životinja. Već prema tim uvidima čovjek vrlo malo stječe nasljeđivanjem, dakle po prirodi, a veoma mnogo učenjem, odgojem i navikavanjem (ethos). Tako već Demokrit dolazi do teze o drugoj prirodi kao karakterističnom ambijentu čovjeka kojeg stvara odgoj, preobražavajući i oblikujući ga. Isto je tako značajna i u tradiciji mišljenja o čovjeku stalno obnavljana Demokritova ideja o čovjeku kao mikrokozmosu, malom uređenom svijetu. Pri tome se s jedne strane misli na uređenost ljudskog bitka, a s drage strane na njegovu reprezentativnost za kozmos kao takav, jer su u njemu zastupljene sve regije zbiljskoga – od prirodnog i živog do duhovnog.
Obzirom na ideju druge prirode važno je zabilježiti misao Diogena iz Apolonije d aje čovjek nadmoćan prirodi. Pri tome je već on kao važan u tom pogledu isticao uspravni hod čovjeka, koji inu omogućava pregled nad okolinom i pogled uvis, u nebo, odakle bi morala proizlaziti svijest o bogu. (Odatle potječe i etimologijska inačica riječi anthropos, po kojoj je to biće koje gleda prema gore.) Diogen je isto tako isticao stvaralačke ruke čovjeka, što će Aristotel uobličiti u tezu da je čovjek najumnije od bića i da zato ima ruke, a ne obratno, daje najumniji zato što ima ruke. Važna značajka čovjeka jest, dakako, artikulirani govor, o kojem govori već Ksenofan. Ova ideja će se kasnije povezati s obrazovanjem i postati osnovom razlike između građanina i neukog čovjeka, a o važnosti jezika govorit će još Petrarca i, dakako, mnogi drugi. U svakom slučaju, gornje misli bile su osnovom tezi o nadređenosti čovjeka pukoj prirodi.
Daljnja važna misao o čovjeku, artikulirana već u antičkoj Grčkoj, jest njegova dvojna priroda prezentirana u duševno-tjelesnom bitku. U tom je pogledu utjecajna po porijeklu orijentalna ideja o seobi duše, koju su u Grčkoj najprije prihvaćali orfici. Čovjek je bitno duša, po duši jest što jest, a ne po tijelu, kaže već Filolaj. Duša je za kaznu vezana za tijelo i u njemu prikovana kao u grobu. Tu je zamisao prihvatio i Platon, ali i modificirao u misao o trostrukoj prirodi duše. Njeno pravo određenje je njen najviši, umski dio koji ima zagospodariti ostalim dijelovima. U postizanju takvog odnosa veliku ulogu ima odgoj, koji može čovjeka uzdići dotle da bude sličan bogu ili pak – ako je neprimjeren – srozati ga do toga da postane najdivljiji stvor na Zemlji. Tu sposobnost čovjeka za dobro i zlo ističe i Sofoklo: Ima mnogo grozota ali ništa nije strašnije od čovjeka (Antigona).
Izvor: Hotimir Burger, Filozofska antropologija.
Dunjalučar 