---

Ukleta misao

Svi stari počeci su imali stari kraj, 
hladan i nedorečen, kao oduzeti san. 
Najviše bih voljela da sam ptica 
koja sluti nedogled
i neumorno luta kroz dan.

Pitala sam savijest
kako se liječi Skoro. 
Skoro do jutra, 
Skoro do patnje, 
Skoro do srca 
i još malo preko. 

U srži je spavala provalija, 
ukleta misao što para dušu 
i odlazi pravo u pakao. 
A ja ne znam kojim putem 
krugu dolazi kraj. 

Nije moglo da se gleda riječima, 
kad je inat postao od kletve jači. 
Sudbina je ostala sama na dnu, 
do nekog stvarnog Zauvijek. 

Srcem se kidaju praznine, 
a greškama se opet oprašta. 
Da li ćemo ikad ući u suštinu iskre
koja se samo jednom rađa? 

---

Da sam ciklus svemira

Kako da znam da jesam, 
u čemu najbolje dišem?
Kako slivanje Mjeseca 
niz put
tako čarobno pada
kad svaki razlog 
svoje vrijeme 
vječito snovima kroji?

Završavam li se u trenu? 
Jednom običnom sažetku 
sumnje i besjede. 
Kad prestanu pitanja 
mene neće tražiti odgovori
ali čekaću riječ  
dok izgara prije tvorbe, 
na ivici nemira koji tone. 

Ako jesam, ja u drugima postojim
jer ciklusi svemira 
ne mogu dugo među ljude 
dok umorno ulaze  
u umrlost 
i slučajnosti
što sve tajne znaju, 
osim sami sebe.

Planovi

Preleti korake
dok ne postoji blud,
uzleti uz zrake
dok ptica stiže niotkud.

Planovi su samo rastanak
zamišljene putanje i sna,
planovi su predosjetni gubitak
želje kad postaje bezlična.

I najčistije misli
nikad ne leže na papiru,
pa najvišoj sili ispričaj istinu
kuda srca putuju kad umiru.

Planovi su za bezgrešne,
linijski stvorene duše
i nema tu mjesta za suze nepresušne,
nema tu mira greškama
koje nikad ne ostariše.

Bilješka o autorici:

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤

---