Hommage žrtvi: Priviđenja iz srebrenog vijeka
Propitivati prirodu teatra i dramskih iluzija za Almira Bašovića znači istovremeno propitivati granice ljudskosti, promatrati čovjeka kao pojedinca, kao društveno biće, kao životinju i mašinu. To promatranje se ne svodi na puko eksperimentisanje, ili pak detaljnu analizu, zatvaranje u jasno definisane okvire, forme i obrasce određene poetike. Umjesto toga, pisac nudi svjetove što djeluju poput fragmentiranih cjelina, a vođene su vlastitom unutrašnjom logikom, atmosferom koja iznova iznevjerava čitateljev horizont očekivanja.
Zbirka Bašovićevih dramskih tekstova, pod nazivom Četiri i po drame nagrađena je nagradom Kočićevo pero za proljeće i ljeto 2020. godine. Kako navodi Svetislav Jovanov u svom pogovoru ovoj knjizi, Bašovićev opus predstavlja jedinstvenu pojavu ne samo u okviru bosanskohercegovačkog teatra, već i u kontekstu savremenih pozorišnih prilika na prostoru koji se označava terminom ex-yu. Već je iz naslova Četiri i po drame, jasno da su tu okupljeni dramski tekstovi koji propituju funkciju i prirodu teatra. Međutim, nakon pročitanih drama Priviđenja iz srebrenog vijeka, RE: Pinocchio, Kreketanje, Sarajevo Feeling i monodrame Lica, postaje jasno da autorov cilj nije poigravanje sa konvencijama žanra, nego osvjetljavanje fragmentiranosti savremenog društva, položaja pojedinaca-pravednika u svijetu koji ne može podnijeti postojanje heroja, pokazivanje apsurda rata, čovjeka svedenog na funkciju i redni broj, te usamljenost onih koji u sebi i sa sobom nose bezvremensku tankoćutnost.
Bašović se poigrava motivima iz Becketovih, Büchnerovih, Shakespearovih, Brechtovih, Joneskovih i Čehovljevih drama, ali ne teži njihovom objašnjavanju i eksplicitnom upiranju prstom na procjepe u tekstu gdje do izražaja dolazi intertekstualnost, nego ih jednostavno ostavlja da žive u svijetu njegovih drama. Reprezentativan primjer je Bašovićeva prva drama, koja nosi naziv Priviđenja iz srebrenog vijeka. Prije otvaranja same radnje čitatelji nailaze na dva citata koja imaju funckciju epigrama, a to su stihovi iz pjesme U Varšavi, Czeslawa Milosza, i posljednje replike likova Estragona i Vladimira iz Becketove drame Čekajući Godota:
ESTRAGON: Onda, da krenemo?
VLADIMIR: Hajdemo.
(Ne miču se)
Stihovi Czeslava Milosza koji je boravio u okupiranoj Varšavi za vrijeme II svjetskog rata (//Kako da živim u zemlji/ Gdje se noga spotiče o nesahranjene/Kosti mojih najbližih?//) komuniciraju sa pitanjima koje eksplicitno postavlja lik Pisca u Bašovićevoj drami:
PISAC:
Gdje počinje život, a prestaje odgovornost?
Gdje prestaje život, a počinje odgovornost?
Neka mi objasne, kako ubistvo postaje opravdano.
Bez tog objašnjenja ne mogu ni živjeti, a kamoli ubijati.
Čovjek… Šta je meni čovjek? A šta duh?
Pisac osjeća apsurd rata, kao i apsurd kojeg rat ostavlja iza sebe, kako u društvu, tako i u pojedincima, svjestan je njegove univerzalnosti, bez obzira na to da li se radi o Prvom ili Drugom svjetskom ratu, o okupaciji Bosne i Hercegovine u periodu od 1992. – 1995. godine, itd. On se pokušava snaći i pomoći tako što će na scenu iznijeti patnju protagonistice Fatime i njene komšinice Sene, tragikomične izjave Profesora Hoffmana koji, kao ozbiljan naučnik ili smiješan đavo, utjelovljuje vizije savremene nauke, kao i empatije lišene replike vojnika UNPROFOR-a. Priviđenja iz srebrenog vijeka je drama koja se ne trudi pojasniti, optužiti, dokazati ili opravdati jedan historijski događaj koji predstavlja njenu okosnicu, nego ilustruje osjećaj izgubljenosti, užas nasilnih smri, i podjednako užasne živote onih koji moraju preživljavati nakon smrti svojih najdražih.
Protagonistica drame je Fatima, žena iz Srebrenice koja traži muža i sina, ona je pravednica koja se spotiče od nesahranjene kosti svojih najbližih, nastoji sačuvati sjećanje i uspomene. Fatima uvijek gura civare u kojima čuva fotografiju muža i sina, što je njena cjelokupna imovina, pa zbog toga podsjeća na Brechtovu Majku Hrabrost čija kolica/kantina postaju simbol stradanja i smrti. Fatima je svjesna svih pitanja koja postavlja Pisac, svjesna je njegovih dilema, to je njena svakodnevnica, duhovi i prikaze stalno je podsjećaju na to da čovjek nije stvoren da tako truhne.
Smrt koju uzrokuju mašine za ubijanje kojima upravljaju ljudi-funkcije, nije dostojna čovjeka. Zbog toga protagonistkinja ove Bašovićeve drame podsjeća i na Jozefa K. iz Kafkinog romana Proces. Fatima nema prezime, ona predstavlja sve Srebreničanke, sve žene koje tragaju za posmrtnim ostacima svoje porodice, žrtva je genocida, sistema i ideologije koja uništava ljudskost, uvijek i iznova odlazi u kojekakve čekaonice, popunjava formulare, a osjeća kako njena potraga nikada neće završiti. Drama počinje Prologom na zemlji, što je aluzija na Goetheovog Fausta i njegov Prolog na nebu, čime nam pisac daje do znanja da su nesahranjeni, mrtvi Otac i Sin (koji govore Fatima! Ti nas vidiš! Ti nas čuješ! Tebi je dato! Mi koji sada sve znamo, znamo i to da smo u tvojim snovima živi!), utjelovljeni u liku Fatime koja predstavlja Majku prirodu, ženu, plodnost koja je pretvorena u živuću humku. To je dovedeno do vrhunca u sceni Čudo u Bosni, kada se Fatima nasloni na stećak koji doslovno prolista, ali i dalje ne daje odgovor na njena pitanja.
Otac i Sin su poput Vladimira i Estragona, uronjeni su u cikličnost, bezvremenost i ponavljanje, njihovo kretanje je prividno:
OTAC: Da krenemo?
SIN: Hajdemo.
(Ne miču se.)
OTAC: Da krenemo?
SIN: Hajdemo
(Ne miču se.)
Jovanov objašnjava kako ova drama predstavlja bdenje, bez oplakivanja, tj. lišena je patetičnog, poetike koja bi patnju svela na ridanje i besciljno ponavljanje klišeiziranih izjava, pa će tako Fatima Piscu jasno dati do znanja da joj od njegove drame neće biti ništa lakše, neće joj ponuditi katarzu. Slična atmosfera ponavljanja, nekretanja, nezbivanja i bespomoćnosti vlada u Bašovićevoj drami Sarajevo feeling (komad sa slušanjem i pucanjem),koja govori o grupi Sarajlija na samom početku rata.
Kao što se Čehovljevi likovi bave sitnicama koje su na prvi pogled dosadne i sve samo ne beznačajne, tako se i likovi ove Bašovićeve drame časkanjem o izlascima, muzici i omiljenim bendovima, Olimpijadi i Danu Mladosti, pripremaju za udare granata. Hristić Jovan u svojoj knjizi Čehov, dramski pisac, kaže da ako bismo nekome ukratko ispričali šta se to dešava u Čehovljevoj drami Tri sestre, vidjeli bismo da je radnja jasna i uočljiva, ali je način na koji spoznajemo tu radnju drugačiji, zbivanja nisu onako izdvojena i ogoljena kao što je to slučaj sa klasičnom dramom i ne padaju nam u oči, okružena bezbrojem na izgled beznačajnih sitnica. Pomislimo da se ništa ne događa, a Tuzenbah umre, Prozorovi ne odu u Moskvu. Zbog toga se moramo pitati: Zar je smrt ništa, zar je izgubljena nada, neispunjenje zacrtanog cilja, ništa?
Bašović, na tragu Čehova, pokazuje da dramski lik nije dramski samo po snažnim efektima koji ne odgovaraju onome što čovjek jeste u svakodnevnici, shvata da čovjek govori i o sitnicama, samo što kod njega te sitnice imaju moć da izraze suštinu jednog bića koje je autentično baš po tome što izražava svoju misao šta god da učini, kad god progovori. U Napomeni koja otvara radnju drame Sarajevo feeling pisac citira izvjesnog biologa koji je dokazao kako skupina istovjetnih biljaka koja je izložena suši procvjeta mnogo prije biljaka koje rastu u optimalnim uslovima, pri čemu je njihovo sazrijevanje zapravo adaptacija na ekstremne vanjske okolnosti. Skupina mladih Sarajlija funkcioniše poput skupine biljaka koje su primorane na brzi rast i razvoj, njihovo cvjetanje lišeno je poetičnosti i ljepote, uronjeni su u rat i sušu, a svojevrsni soundtrack i moto njihovih života je pjesma Love will tear us apart grupe Joy Division, čiji ritam prati zvuk eksplozija. U svom tekstu Saturnova djeca i Büchnerova kopilad, Bašović objašnjava kako su pjesme Iana Curtisa, pjevača grupe Joy Division, poput izrazito melankolične figure posmatrača vlastitog života, pri čemu je pjesma Love will tear us apart himna jedne izgubljene generacije, koja je procvjetala nazor i prije vremena.
Autorka: Zerina Kulović
Upute na tekst:
Bašović, Almir: Priviđenja iz Srebrenog vijeka.
Bašović, Almir: Četiri i po drame.
Bašović, Almir: Saturnova djeca i Büchnerova kopilad.
Hristić, Jovan: Čehov, dramski pisac.
Dunjalučar 