Nedžad Ibrišimović rođen je 20. oktobra 1940. godine u Sarajevu. U trećoj godini je ostao bez oca i s majkom odlazi u Žepče gdje završava osnovnu školu. Nakon jednogodišnjeg pohađanja tehničke škole u Zenici, 1957. godine prelazi u Sarajevo i pohađa srednju školu za primjenjene umjetnosti, odsjek vajarstvo i završava je godine. Nakon godinu dana nastavničkog rada u Žepču, upisuje studij filozofije u Sarajevu i diplomira 1977. godine. Bio je urednik u listovima “Naši dani” i “Oslobođenje”, jedno vrijeme bio je nastavnik u Goraždu. U toku agresije na BiH direktno se uključio u odbranu zemlje. Na Dobrinji je organizovao KZB ”Preporod” koja je radila i u doba blokade ovog dijela Sarajeva. Bio je i član Udruženja likovnih umjetnika BiH od 1982. godine, predsjednik Društva pisaca BiH od 1993. do 2001. godine, a od 1995. do 1998. glavni i odgovorni urednik časopisa za književnost “Život”. Njegova djela prevođena su na češki, turski, albanski, engleski, francuski, španski, njemački i italijanski. Ovaj istaknuti bosanskohercegovački pisac, vajar, filozof i akademik preselio (preminuo) je 15. septembra 2011. godine, u 71-oj godini života.
Bio jednom jedan…
Bio jedan car i bio car i ništa više.
A bila jedna ljepotica, bila lijepa, bila prelijepa i
– ništa više.
A bio jedan prosjak, samo prosjak i ništa više.
A bio jedan bogat, samo bogat, i ništa više.
A bio jedan pehlivan, bio samo pehlivan.
A bio jedan darovit da darovitiji ne može biti,
darovit i ništa više.
A bio jedan mudrac, bio samo mudar.
A bio jedan sažaljiv.
A bio jedan duševan.
A bio jedan samo jak, samo jak i ništa više.
A bio jedan za džabe.
A bio jedan onako.
I bio jedan.
Onog cara skinulo s prijestolja.
Ona ljepotica ostarjela.
Onaj prosjak ostao prosjak.
Onom bogatašu sve bogatstvo pusto ostalo.
Onaj pehlivan pao sa žice.
Onaj daroviti ništa nije napravio.
Onaj mudrac svakoga savjetovao samo sebe
nije mogao da nasavjetuje.
Onaj sažaljivi plako.
Onaj duševni duševno obolio.
Onom jakom se tobože divili.
Onaj što je bio za džabe i umro je za džabe.
Onaj što je bio onako, mogo je i da ne bude.
Onaj što je bio, bio je, ali nije ostao.
A bio jedan pošten, samo mu bilo dosadno.
A bio jedan pokvaren i nije mu bilo dosadno, stalno
strahovao da ga ne uhvate.
A bio jedan u zatvoru. Puste ga, a on malo-malo,
pa opet u zatvor.
A bio jedan otišao u tuđu zemlju i za njega se
više nikad ništa nije čulo. Njegovi misle da je živ.
A bila jedna samo iz bardaka vodu pila.
A bio jedan pa bi šta god bi kome šta dobra učinio
gledao bi da ga makar malo ponizi.
A bio jedan pa učinio nešto što je bolje i ne kazivati,
nešto od čega se čovjek prosto skameni.
A bio jedan malo na svoju ruku, ali dobar.
A bila jedna starica, nikli joj treći zubi, samo sitni i oštri.
A bio jedan čija je mati vile viđala.
A bio je u Žepču, prije, Zeleni Čovjek koji je živio
u vodi.
A bio jednom jedan čovjek jako bolestan, našao
neki korijen u svojoj avliji i sutradan odmah ozdravio.
Eno ga i sada hoda.
A bio jedan pametan pa umro.
A bio jedan onako.
I bio još jedan.
***
A bio jedan nikad ženu u usta nije poljubio, jest’ drugdje,
Žali u usta nije.
Bio jedan volio pse, a mrzio ljude.
Bio jedan pa nije volio da gleda da mu žena po
kući radi, nego žena poradi dok njega nema, a onda
sjedi i ne miči.
A bio jedan svega ga bilo stid; drugi go, a njega stid; jeo krišom.
Bila jedna svemu se čudila; jutrom ustani pa reci:
“Ah, vidi mene, ja ustala!”
Druge žene je od toga odvraćale.
Bio jedan sve mu moralo biti zatvoreno, zaklopljeno,
zaključano i zavezano: nikako nije mogao da gleda ništa
otvoreno, nepoklopljeno, otključano i odvezano.
A bio jedan volio kape.
A bio jedan svakome u oči gledao.
A bila jedna sve otirala i sa sebe i sa drugih i kod sebe i kod drugih.
A bio jedan policajac, koga god uhvati, on ga pusti;
najposlije službu izgubio.
Bio jedan muhanat, šta god bi mu ko reci, a on veli:
“Nije tako!”
Možda je i u pravu.
Bio jedan omrzlo mu govoriti.
Bila jedna djevojka pa mrzila momka kad je
pored nje, a voljela ga kad nije pored nje.
A bila jedna pa joj bilo dosadno s mužem,
a bilo joj dosadno i bez muža. A možda je to jedna te ista.
A bila jedna pa se zaljubila u nekakvog i mada je on nekud otišao,
ona nikako da ga zaboravi. I kad se za drugog udala, neprekidno je
na onoga mislila. Gotovo da nije ni krila.
A bilo jedno dijete godinu dana samo mušmule
jelo.
Bio jedan prosjak kusur vraćao. Neko mu
da dinar, on mu vrati polić, i sve tako.
A bio jedan dobar čovjek, svak’ mu se živ čudio.
I bio još jedan.
***
Bio jednom jedan što imaše jedan bunar u kojem bijahu sve njegove rečenice,
poznavao je njegovu tamu i njegovu dubinu.
A bio gotovo neprekidno, cio dan i cijelu noć, pisac, čak, nekako, i ispod dana i ispod
noći…
I bio sav od duše, sav bio čista duša.
A bio od bosanske zemlje, od trava miškaki, kahvaji, mavi i turunđi boje.
Ruke mu bijaše snažne, kovačke, hod uspravan, glas dubok, ko iz bunara, hrapav,
muški i bez mahane.
Misao mu bila svijetla, istinita, duboka poput najdubljeg oceana.
Laž mu bijaše strana, taj imaše snage i znanja izricati stvari po istini.
A bio gord, uznosit bez oholosti.
I bio postojan drug.
I umio razgovarati s ljudima, i umio otrpjeti đahkad dokone, đahkad smjerne.
Našaliti se znao, zasmijati za svoj a bogme i tuđi ćeif.
A bio prema ljudima obziran, plaho uviđavan.
A bio ponizan i zahvalan prema Tvorcu svome, ašik zaljubljeni.
I stalno se preispitivao, stalno isk'o uputu da upućen bude i da se Gospodaru
svjetova omili.
I bio vazda budan, tragač.
Mrzak mu bio prostakluk, strana mu bila zavist.
Bio tako jedan što zaistinski življaše umjetnost, što ne tratiše ni svoje ni tuđe
vrijeme.
Bio ponizan u davanju, gospodstven u primanju.
Bio sav od najfinijih niti skrojen, nepatvoren plemić duha.
Boljela ga pomisao da ljudi ne valjaju, žudio je za uljudbom.
A bio s ciljem da sve što radi bude halal.
A bio isti taj i klonio se harama.
I po svu noć i po sav dan mislio i na Drugi svijet, hodivši po tvrdoj zemlji.
A bio taj isti, rekosmo, pisac, i to da ti pamet stane, apostol riječi dugovjekih,
nesmrtnih.
I bio time i sam nesmrtan, vječnik.
Bio jedan što svoje srce ne požurivaše, što znaše svoje mjesto u svijetu, i bio
zadovoljan imanjem i nemanjem.
Njegova moćna riječ mogaše da drži, diže i odiže…
***
A bio jedan što, kad mu vjera omili, za njega misliše hodža petkom.
I dok bi džahil, vjeru je ćutio, i dok bi sarhoš, u dergjahu svoga srca izgovaraše La
illahe illallah, i tu istinu upotpuni s Muhammedun resulullah.
Bio jedan što se čuvao tuđeg haka.
I što ničiju među nije pomjerao.
Bio jedan što je sagradio Kabu u svom srcu.
I znaše zahvaliti se Gospodaru svome i na sreći i na tuzi.
I mnogo se uzdaše u Njega.
I sve što imade, znaše da je od Milostivog.
I da nikad nije sam.
Dunjalučar 