Poezija Ernada Musića iz zbirke poezije Beskonačna misao, 2021.
Polarni prag
Polarni prag,
prijelaz mojih budućih predaka,
Zelena nebeska svila –
krila nebeskih kraljica.
Padam na koljena
i otvaram srce za svakoga.
Bjelina ukrašava pejzaž
zvjezdanog stvaralaštva.
Naraštaj izmaštanog savršenog
momenta biva kolijevka duge noći,
uspavanka tišine i njene istinske moći.
Moj unutarnji glas je šifra,
podignuta glava i raširena krila;
portal ka boljem meni,
ka boljem drugima,
ka boljim svjetovima.
Jer ovdje je čak i svetkovina
svirepo razapeta, zarobljena,
tužnog pogleda, izgubljenog ruha,
i onda se zapitaš, kuda?
Polarni prag,
prijelaz mojih budućih predaka,
samo tamo, moj ruh je siguran.
Zvuk dobrote
Zvuk dobrote je, zapravo tužan.
A, ružan je taj pogled mržnje
u prostoru ljubavi
što savija nadanja.
Savladiva je vječnost beskrajnog zmaja,
ali neuništiva prošlost jednog naroda
to ne dopušta.
I on kao takav, ispašta i propušta
voz za nepojmljivi boravak.
Samo suze i jedan san neće ostati
zaborav, sve ostalo se briše, i
piše nova laž.
Mrtva soba
Da li čovjek doista
može biti prazan,
a pun sjećanja.
Da li se taj izgubljeni,
ljubljeni glas pretvara u
melanholična jutra
što nekoć bijaše rješenje
za svaki moj problem.
Da li se čovjek doista
može zvati čovjekom,
ako njegova draga
više nije tu.
Ova soba je već odavno mrtva,
i ja još mrtviji
preživaljvam u njoj.
Pismo: Meši Selimoviću
Dervišem si mi dušu iščupao.
I sve je tako mirno
dok pokušavam da se sastavim.
Dok nogom hvatam ritam,
u sebi pjevam himnu nas
raspalih od sna.
Noć je tako beskonačna,
beskonačno mračna u našem
carstvu propadanja.
I dok nastavljam da čitam,
smrt je odlučila da dođe.
Ali to je ona blaga umiljata,
što te uvijek ostavlja za
još nekoliko koraka.
Hvala ti za mračna utapanja
našeg teškog postojanja,
zbog tebe sam lakši,
a opet tako teži;
ni na nebu, ni na zemlji,
niti da ostanem
niti da bježim.
Ali, drago mi je,
jer je razumljivo to tebi.
U meni.
Ti i Ja
Sve bih ti dao i posvetio,
ali nekad zafali
pa bih hridine pomjerio,
tebe nebu pomenuo,
mjesec okrenuo
ka tvome licu –
da ti vidim oči,
da ti vdim obraze
što za mene sjaju.
Ti i ja,
u vječnom raju.
Kiša
Kiša pada. Uz savršen ritam i zvuk. I mrzim to što nisi tu, i što sam glup, pa nisam mogao da izumim vremeplov. Mrzim to što ne mogu ovaj savršen trenutak posvetiti tebi. Emocionalna tortura. Dezintegracija mašte i uma. Kiša savršeno pada, a ja usamljen, jadan, patim se i nadam da ću jednoga dana moći doći po tebe kroz portal stvoren od prevelike želje za tobom. Nisi fer kišo. Sada moram da pišem da bih se smirio, i tješiti se da ću velikim uzdahom i tihim krikom napustiti realnost. Banalnost. Balavost mojih slabih dijelova. Možda je i vrijedno bijesa ovoga, pa preselim ove zamišljene momente i ostvarim u snovima. Laku noć, i ostani posebna.
Bilješka o autoru:
Ernad Dedović rođen 1996. godine u Njemačkoj (tačnije Bietigheim-Bissingen) Živi u BiH, Brčko (Tačnije Gornji Rahić, gdje je završio osnovnu školu, a u Brčkom srednju i Inženjersku informatiku na Evropskom univerzitetu). Autor je knjige “Savršenstvo tame” koja se može poručiti na sajtu knjiga.ba. Također uskoro bih trebao izdati i drugu knjigu poezije pod nazivom “Beskonačna misao”. Objavljivao je pjesme na stranicama poput: OutLoud magazine, ART Mozaik, Autorska Poezija itd.
Dunjalučar 