Život i djelo: Ibn Sina (Avicenna)

Ibn Sina (980. – 1037.)

Život i djelo: Ibn Sina (Avicenna)

Abu Ali Ibn Sina, u Europi poznat pod latiniziranim imenom Avicenna, rođen je u blizini Buhare 980. godine. Ovaj naučni velikan, koji će kasnije postati najuticajnija ličnost u filozofiji u islamskom svijetu i koga će nazivati titulama kao što su Lider mudrac i Dokaz istine, po kojima je i danas poznat na Istoku, još od ranog djetinstva pokazivao je izvanrednu naklonost prema nauci. Za njega je bila sretna okolnost što mu je otac, neobično mnogo nastojao da svog sina što vise školuje, pa mu je zbof toga kuća postala mjesto gdje su se susretali mnogi istaknuti naučnici, i iz daleka i iz blizine.

Kada je imao 10 godina,njegova se porodica preselila u Buharu gdje je dobio učitelja koji ga je podučavao Kur'anu i književnosti. Tu se istaknuo i pokazao veliku vjestinu u dijalektičkom raspravljanju te je ubrzo dobio i posebna učitelja filozofije. Studij filozofije započeo je proučavanjem arapskog prijevoda Porfirijevog spisa Eisagoge, spis koji je sluzio kao uvod u Aristotelov Organon, i u filozofiju uopće. Studije filozofije nadopunio je studijama astronomije i matematike. Po odlasku svog učitelja Al-Natlija iz Buhare upustio se u samostalno proučavanje tekstova i komentara Aristotelove Fizike i Metafizike.

Suočivši se sa poteškoćama u napredovanju na području Metafizike,Ibn Sina se posvećuje studiju medicine. Medicinu je brzo i lahko izučio, te je sa 16 godina prakticirao medicinu, pronalazeći nove metode koje nije mogao pronaći u tada poznatim udžbenicima i knjigama. Tako je ubrzo postao oslonac drugim lječnicima. Ostvarisvši ogroman ugled kao lijecnik, Ibn Sina se ponovo vratio filozofiji, te je godinu i pol danonoćno čitao i proučavao logičke i filozofijske spise.


U svojoj kratkoj autobiografiji Ibn Sina kaže da je rezultat tog intenzivnog rada bilo ogromno znanje do krajnjih granica ljudskog uma. Međutim Aristotelova Metafizika je jos uvijek izmicala punom razumjevanju. Potom se susreo sa spisom Al-Farabija O ciljevima Aristotelove Metafizike. Tu je saznao da se metafizika koju se u arapskom svijetu najčešće nazivalo teologijom ne bavi Bogom,umom i dušom u strogom smislu riječi. Metafizika se ne bavi pitanjem Božije jednosti i teodicejom. Metafizika je mnogo općenitija disciplina. Na taj način Ibn Sina poslije susreta sa Al-Farabijivim spisom bio je spreman razumjeti Aristotelovu Metafiziku, ali ne samo to nego i dati svoj vlastiti doprinos metafizici.

U potrazi za sigurnim mjestom na kom bi mogao nastaviti i raditi Ibn Sina je obišao mnoge dvorove i preselio se u perzijski grad Rayy kod vladara Mayd ad Dawla. Tu je napisao veliku raspravu o stanju ljudske duše. Poslije tog seli se u Hamadan gdje je napisao svoje svoje ključno medicinsko djelo Qanun, između 1015. i 1023. godine. Također tu je počeo da piše i svoje ključno filozofijsko djelo Sifa, koje sadrži njegov nauk o fizici, metafizici, i logici. Ovo djelo je završio u Isfahanu. U tom periodu je napisao i djelo Kitab al insaf (Nepristrasan sud) , u kom se bavi sa gotovo 28 000 pitanja izvedenih iz Aristotelovih djela. Ibn Sina se na kraju skrasio ponovno u Rayy gdje je prvom polovocim 30-tih godina XI stoljeca, napisao svoje djelo Kitab al-isarat wa-t-tanbihat (Knjiga naputaka i opasaka). Ibn Sina je nekoliko godina bolovao od čira na želucu da bi na krraju 1037.godine umro na putu iz Isfahana u Hamadan.

Metafizika

Problem razumjevanja Aristotelove Metafizike, nakon upoznavanja sa Al-Farabijevim spisom O ciljevima Aristotelove Metafizike, sveo se na pitanje postoji li u Aristotelovu nauku razlika između teologije (proučavanja nepokretnog pokretača), i metafizike kao prve filozofije (znanosti o biću kao takvom). Al-Farabi mu je otvorio oči za činjenicu da je teologija tek dio metafizike,te da metafizika uključuje i proučavanje bića kao takvog, odnosno da je univerzalna znanost, i da pruža prva počela drugih znanosti. Ibn Sina je ovim trima elementima kasnije dodao i četvrtu dimenziju odnosno metafiziku racionalne duše. Ibn Sina je ovime metafiziku podijelio na dva osnovna djela:

– Univerzalnu znanost koja proučava biće kao takvo, te sadrži prvu filozofiju kao znanost sto pruža počela za druge znanosti,

– Teologiju što je sadržavala prirodnu teologiju i metafiziku racionalne duše.


Ibn Sina se razišao sa tradicijom koja se ticala metafizike po pitanju postojanja Prvog uzroka i Prvog pokretača. Aristotelijanska tradicija je argumentovala Prvog pokretača gibanjem, a filozofska tradicija u Islamu ga je argumentirala pojmom bića nuznog bitka. Njegova teorija o Nužnome bicu najvažniji su vidovi njegova sustava metafizike koji su kasnije kritizirani sa vidika islamskog pravovjerja od strane Al-Gazalija. Ideja nužnosti bit će za Ibn Sinu od temeljne važnosti.

Sa jedne strane aristotelovski utemeljen eternalizam govori o nužnosti svih zbiljskih bića, o vječnosti materije, oblika, umnosti i nebeskih tijela, tj., da su ona nužna po svojoj narava. Ovakav stav se ne slaže sa učenjem Islama, te ukoliko bi se prihvatio, filozofija u islamu, ne bi imala svoje mjesto, jer Islam, kao i druge abrahamovske tradicije tvrde da je samo Bog nužan i vječan, dok je ovaj svijet i sve ostalo na njemu prolazno i kontingentno. Da bi pomirio ove stavove, Ibn Sina će naučavati da su bića u svijetu po sebi kontingentna, a nužna po Prvom počelu, koje je nužno biće po sebi. Kontingentne su u punom smislu riječi samo njihove biti koje mogu, a i ne moraju biti takve kakve jesu. Njihov bitak je nužan tek po tomu što neki uzrok djeljuje izvan njih uzrokujući njihovo postojanje. Ta se nužnost pokazuje kao relativna, stoga bića u svijetu nisu nužna po sebi već po svome uzroku.

Niz uzroka kontingentnih bića ne može ići do u beskraj, on mora krenuti od bića koje nije uzrokovano, koje nije nužno po drugome, već po sebi. Aristotelovska tradicija dokaze za postojanje prvog pokretača izvodi iz gibanja, Ibn Sina pod uticajme islamske teologije i islamskog mišljenja, dokaze za postojanje Prvog uzroka izvodi iz pojma Nužnog bića. U Ibn Sininoj metafizici dva su temeljna elementa – element bića, i element nužnosti. Samo u Bogu kao nužnome biću ta dva su elementa jedno, a u svih ostalih bića, ta se dva elementa razdvajaju, jer je bitak tim bićima podaren od Boga, te u njih nužnost ne pripada samome njihovom biće. No nužnost se spoznaje i u njima, jer su dobivši od Boga bitak postali uvjetno nužna bica. Uvjetna nužnost po sebi kontingentnih bića, svjedoči o zavisnosti svih živih bića o Bogu.


Autor: Senad Arnaut

Upute na tekst:

Ibn Sina, Knjiga naputaka i opasaka.
Sejjid Husejn Nasr, Tri Muslimanska Mudraca.

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima. 
Hvala! ❤