Danijel Dragojević: Glasna šutnja

Edvard Munch, Scream, 1893.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Književni rad Danijela Dragojevića, dobitnika nagrade Vladimir Nazor za životno djelo (koju je odbio), neiscrpan je izvor novih viđenja starih stvari. Na književnu scenu stupio je zbirkom pjesama Kornjača i drugi predjeli. Već na samom početku, odvaja se od naraštajne (razlogovačke) poetičke sheme te se opredjeljuje sa samosvojnost pjesničkog izraza, za pjesnički glas koji ne pripada ni jednom književnom kanonu. Dragojević se ne bavi velikim temama, suzdržava se od poetizama te se distancira od ukorijenjenosti u bilo koji sustav. Njegova poetika se rijetko analitički elaborira, ulazi u narativnu strukturu poetskog diskursa. Osvjedočava postojeće izbjegavajući intencionalnu poetizaciju.

Tapiserija

Stojim usred riječi kao da je to negdje
i kažem neću temu. Kažem nekome kao da znam kome
neću temu. Što je zamišljeno a nije došlo
neka je okruglo i nevidljivo. Pripravan za
nepravilnosti, nesretan slučaj: njegovom rukom,
svojim slovima. Pustim li brod da klizi linijom
koju je stvorio, slijedim li put njegovog
kratkog daha, na mene će dim veći od svake riječi.
Oblikuj se, sudbino, kao koraci u snu!
A u blizini pučina samoglasnika, suglasnički
vjetar nečistiji od razuma, bistriji od izlaza,
duga rečenica za one koji umiru.
Pozadina, skitnice, lice u vrču, zemljotres,
veselje obližnjeg nereda. Srce, crna granica,
zateže nit: korake kao stvari, stvari kao zrak.
Zanos. Mjesta na mjestu više nema. Nenađeno.
Ja smo, ti smo, mi smo? Nismo. Oni smo, ono smo?
Nestalo je mjesto. Izgorilo.


Prigušenim tonom, kao da želi ukazati da bi otkrivanjem skrivenog, ono se potrošilo i banaliziralo. Narativni početci nerijetko iznevjere čitateljev horizont očekivanja. Njegova poetika izbjegava dramatičan obrat, dramsku napetost. Glasnom šutnjom, ekonomičnim izrazom, miri opreke te ih dovodi u ravnotežu. Motivi koje uzima, ozrcaljeni su različitim stilskim odrednicama. Čest motiv je motiv prozora i oka. On je promatrač koji u marginalnom prepoznaje priliku za izražavanje velikog; ili izvlači maksimum na površinu ili ostavlja šutnji.

Prozor

Kada su dijelili prozore njega nije bilo.
I sada je takav kakav je. Ide okolo i želi
kupiti prozor, ali mu nijedan nije po volji,
pa nije siguran da želi ikakav, navikao je bez.
Međutim, stalno misli o njemu. Iako njegovi
prijatelji drže da je i kuća bez prozora lijepa.
To je kao skulptura, kaže Z, u nju svjetlost,
zrak i toplina dolaze na malo poznate načine,
iz visine i iz vulkanske naravi nekih stvari.
U živih bića to je najsličnije nosorogu.
I on teško moli. Molitva podrazumijeva nekoliko
dijelova: gore, sredina i dolje: tabane, koljena,
pȃs i oči podignute, uprte u prazninu, sinkronizaciju
svega do gubitka: sklonost da se postane ništa,
da se postane prozor. Ali i nekoliko tona u glavi
i u blizini ceste može nadahnuti. Kao godine
u kojima se živi sam i odmah na početku kaže
konačno. A godišnje doba je, naravno, jesen.


Rijetko govori iz perspektive aktera pjesama. Zauzima ulogu opažatelja koji istovremeno šuti i govori, okrećući se filozofičnom pjesništvu i interesu za kozmička pitanja. Stavlja naglasak na predmetni svijet, posebno se zanimajući za svijet biljaka i životinja. Utišava subjekt, okreće se objektu. Uviđa da je put do pronalaska, upravo u Drugome, da je poezija govor nečega/nekoga Drugoga te da je pjesnik samo onaj koji prati i opaža.

Male žene

Male žene žive u velikim sobama,
izlaze iz velikih kuća, hodaju prostranim
ulicama, penju se na visoke planine, a ipak
ostaju male. Ni velike ni sitne, male.
Neka sve bude kako hoće, s mnogo koraka
one će stići tamo kako su nakanile, učiniti
što žele; bilo da gledaju, misle i vole, sve će
prilagoditi svojoj mjeri, u njoj će se smjestiti
i zanjihati. Od glave do noge su za tren.
Kada se peru, do svakog dijela tijela stižu brzo,
obiđu ga i drže na okupu. Tko ih vidi ili se pak
rukuje s njima, nešto je, ne zna točno što, toplo
dobio. One su svakako dar božji Bogu, sebi, nama i
prostoru koji ispunjavaju. Nisu se suviše odmakle
od djetinjstva, a nisu mu ni preblizu, ne smeta im.
Ako nekada beru voće, jabuke recimo, ne mogu svaku
dohvatiti sa zemlje, moraju se popeti na stablo
I paziti da se grana ne slomi.


Dragojević se poigrava žanrom, otvara poeziju eseju, priči ili anegdoti. Lucidnu pjesničku misao izražava na jednostavan način. Često naglašava opreku između statičnog unutrašnjeg i dinamičnog vanjskog. Lirski subjekt prelazi iz pozicije pjesničkog ja na pjesničko mi.

Tama

Ah, gospođo začuđena, možda uvrijeđena,
kada se svjetla ugase i tišina pokaže
dotle nevidljivu tamu oko nas, među nama,
kako da je čovjek ne sluša i ne gleda?
Jedan tajni jezik s mora, okolnih brda,
dalekih otoka, bliskih zvijezda, iz grada,
jezik prije govora, kao dječji strah
dolazi, moglo bi se reći plavi,
i mi ne znamo što hoće,
stajati na ramenu, ustima, razumu,
biti donji i gornji glas, slika,
priča prije i nakon priče,
ili samo tama, tama, gušiteljica mjere,
svekoliki profil slijepog oka,
tišina nakon nekoliko milijardi pucnjeva.
O, tama, tama. Približio bih je
da mi bude ogrtač za večernju hladnoću,
udaljio bih je da me ne zaguši,
udvarao bih joj, vikao: čija si, támo?

Danijel Dragojević, suputnik različitih generacijskih opredjeljenja, pruža nam opus bogat mijenama, ali u kojemu u konačnici, prepoznajemo kontinuitet. Jednostavan jezik, jasne slike, široke interpretacijske mogućnosti. Nenametljiv autor ostavio nenametljivu, nikad dovoljno iščitanu poeziju.

Glasnu šutnju.


Autorica: Marija Pavković
Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima. 
Hvala! ❤