Aristotelovo učenje o čovjeku: sjedište duše i zajednica
Interpretatori Aristotelova mišljenja o čovjeku s razlogom razdvajaju dva temeljna aspekta njegova razumijevanja čovjeka: jedno je empirijsko i kreće se, uvjetno rečeno, u biologiji, a drugo je spekulativno i pojmovno, a formulirano je u njegovoj praktičkoj filozofiji, u etici, politici ali i u poetici te u spisu o duši.
U svojim empirijskim istraživanjima, posebno u onima o životinjama (Istraživanja o životinjama, O dijelovima životinja, O nastajanju životinja), Aristotel je htio pronaći argumente za tezu da čovjek predstavlja vrhunac stvaranja; ali je i u tim spisima na djelu dvojstvo ljudske prirode. On ustanovljuje piramidalnu strukturu bića u prirodi, na čijem vrhuncu je čovjek. Niži stupnjevi prelaze kontinuirano u više anorgansko, organsko, biljke i životinje, a na kraju se javlja čovjek kao prvi i najsavršeniji stvor. Kao vrhunac te svjetske hijerarhije strši čovjek iznad svih bića i samo on sudjeluje u besmrtnosti. Istraživanjem i uspoređivanjem anatomije čovjeka s anatomijom životinja Aristotel nastoji dokazati da je ljudsko tijelo svrhovito građeno da bude sjedište, obitavalište duše. Anatomija čovjeka na to ukazuje, a ljudsko tijelo je plemenitije od životinjskoga jer je oruđe duše.
Važna odlika čovjeka jest uspravni hod, koji već sam sobom ukazuje na čovjekovu božansku prirodu i bit. Zadaća je božanskoga, naime, da misli i da bude umno, to pak nije moguće ako je biće prepušteno teretu tijela. Takve uzvišene odlike jesu i čovjekove ruke i govor, najtoplija krv i – filozof i to već zna – proporcionalno najveći mozak. Važnim se u tom pogledu pokazuje i najfinije osjetilo opipa, te najdulji život od svih živih bića osim slona. Te sve odlike najavljuju, po mišljenju Aristotela, da u tako sačinjenom tijelu mora obitavati duh.
U spisu o duši Aristotel razlikuje tri stupnja ili sloja duše – anima nutritiva, sensitiva i intellectualis (oni odlikuju biljke, životinje i ljude) – a u intelektualnoj ili umnoj duši sadržani su i ovi niži slojevi. Zato čovjek sa životinjama dijeli opažanje, osjećaj i požudu, a mišljenje, pamćenje i svjesna volja pripadaju samo njemu. U svojoj poetici Aristotel ustanovljuje da čovjek ima i nagon ili poriv za prikazivanjem. S tim duhovnim momentom prestaje u Aristotelovom razumijevanju ljudskoga kontinuitet i započinje drugi svijet. Zato jer objedinjuje osjetilno i nadosjetilno, duša je na stanovit način sve, reći će Aristotel i tako obnavlja misao o mikrokozmosu. Ljudski duh ispada iz organskog jedinstva prirode. Duh egzistira prije tijela, pa zato i nakon njegova propadanja ostaje, ne miješa se s ostalim bićima. Zato neki interpretatori misle da duh i duša ostaje na stanoviti način strano tijelo u Aristotelovoj filozofiji.
Pored ovih analitičkih uvida u biće čovjek u Aristotela je formulirana i vrlo kompleksna ideja o čovjeku kao političkom biću, tako da taj dio njegova mišljenja neki nazivaju i socijalnom antropologijom, a on sam rabi naziv filozofija o ljudskim stvarima. U tim je spisima Aristotel kao prvi u mišljenje o čovjeku pored pojma pojedinca i roda, kao fundamentalan uveo i pojam zajednice. Govoreći hegelijanski, on ne govori samo o subjektivnom nego i o objektivnom duhu. Zanimljivo je pri tome da Aristotel ne zastupa ideju autonomnog pojedinca, nego ga podvrgava državi.
Da bi uopće mogao živjeti, misli Aristotel, čovjek je upućen na drugoga – iz ekonomskih, spolnih i ćudorednih razloga. Zato jer nije samodovoljan, on tvori zajednicu i u njoj živi, a ona je utemeljena i na etičkim idejama. Za razliku od sofista, u Aristotela se ne radi o tome da se najprije odgojem i obrazovanjem, uspostavi cjelovit čovjek, a onda zajednica, nego zajednica prethodi pojedincima kao cjelina dijelovima. Iako to empirijski izgleda drukčije, težnja k oblikovanju zajednice jest u čovjeku.
Čovjek ne samo da tvori zajednicu nego i bitno baš državu, zato je ne samo biće zajednice (koinonikon), nego i političko biće (politikon zoon). No i na ovom području Aristotel nastoji svoje uvide obogatiti empirijskim istraživanjima, pa istraživanjem različitih ustava ustanovljuje da države povijesno variraju, te da valja govoriti ne o građaninu uopće, nego o građaninu baš određene države. U svakom slučaju, za Aristotela se čovjek samo u polisu može očuvati od toga da živi u bezakonju i da umjesto najsavršenijeg postane najopakije biće. Tko po prirodi živi izvan zajednice, taj je životinja ili bog, glasi čuveni filozofov pravorijek. Prema tome, polis je čovjeku primjereni ambijent.
Dakako da bi jedna pretencioznija interpretacija obje ove dimenzije čovjekova bitka pokazala da ono bitno čovjeka leži u njegovoj umnosti, tj. u tome d aje on zoon logon echon, što ne znači samo biće koje je umno i koje govori, nego i biće koje stremi općemu, a to je onda ponovo i biće zajednice. Sve ove odredbe bit će aktivirane u zapadnoj misaonoj tradiciji.
Izvor: Hotimir Burger, Filozofska antropologija.
Dunjalučar 