Relacija jezika i smrti

Gustav Klimt, Death and Life, 1915.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Martin Heidegger: relacija jezik – smrt

Martin Heidegger u Pismu o humanizmu tvrdi da je svako raspravljanje o biti ili prirodi čovjeka metafizika, te odmah odbacuje svaku ideju antropologije. Heidegger prigovara zapravo stanoviti antropocentrizam antropologije, namjeru da čovjeka shvati kao, takoreći, univerzalni ključ za rješavanje filozofskih problema, a to znači i teorijskih problema uopće. Tako shvaćen, ovaj prigovor nije bez osnove. Naime, ne može se poreći da sve iole ambicioznije antropologije takvu misao zastupaju eksplicitno ili pak u nekom deriviranom obliku.

Iako kod Heideggera nemamo eksplicitan oblik filozofske antropologije kao što je to slučaj sa filozofijom Schelera, Plessnera i Gehlena, ipak, kao i svaki drugi filozof, tako i Heidegger fokus svojih istraživanja i promišljanja stavlja upravo na problem čovjeka, te na njegovo određenje u odnosu na životni svijet oko sebe, i sebe sama. S tim u vezi, u ovome dijelu rada ću obratiti pažnju na Heideggerovo razumijevanje čovjeka i to u odnosu na relaciju jezika i smrti. Za početak ću reći da Heidegger kao osnovnu razliku između čovjeka i životinje vidi upravo u tome što čovjek ima iskustvo jezika i smrti, dok životinja kao živo biće, takvo nešto nije u mogućnosti da ima u svome iskustvu.

Smrtnici su oni koji mogu iskusiti smrt kao smrt. Životinje to ne mogu učiniti. Ali životinje također ne mogu govoriti. Esencijalna relacija između smrti i jezika blješti pred nama ali još uvijek ostaje nepromišljena. Ona nas može, međutim, povesti ka načinu na koji nas priroda jezika uvlači u ono što se nje tiče, te nas na taj način veže za sebe za slučaj da smrt pripada zajedno s onim što poseže za nama, što nas dodiruje.


Kao dvije temeljne odlike čovjeka Heidegger postavlja jezik i iskustvo smrti, koje sa druge strane životinje nisu u mogućnosti da iskuse, rez koji je Heidegger povukao između čovjeka i životinje, uskraćivanje jezika i smrti životinji-. Heidegger daje iskustvo smrti kao smrti kao uvjet separacije. Jaz između čovjeka i životinje nastaje sa ubacivanjem riječi kao da bi se izazvala oprečnost gdje je smrt predstavljena kao takva i gdje kao otvara lingvističku dimenziju koja omogućava da se smrt pojavljuje kao smrt.

Dakle, dokle god životinji nedostaje jezička figura kao, ona – životinja ostaje kao biće koje je živuće, ali bez iskustva odnosno svijesti o vlastitoj smrtnosti. Sa druge strane takvo oduzimanje dva iskustva, odnosno relacije jezik – smrt, Heidegger omogućava da razvoj životinje ide drugačijim autentičnim načinom, različitim od čovjekova. One na taj način ne ostaju suspendirane od bez – svijeta u njihovoj okolini, iako im je jezik uskraćen. Njihov način postojanja je takav da je za njih nemoguće da stupe u relaciju sa objektima u svijetu. Na taj način one ostaju na određen način zatočene u svijetu, a ta zatočenost je stanje da se životinja u skladu sa svojom biti, ponaša unutar svoga okruženja, nikada unutar svijeta.

Čovjek je otvoren prema svijetu, i on ga uz pomoć jezika i spoznaje i on mu se na odrđen način otvara. Na sličan način čovjek spoznaje i iskustvo smrti kao smrti. Sa druge strane životinja ostaje zatočena u svijetu, a kao primjer takve zatvorenosti Heidegger navodi eksperiment u kojem je pčela stavljena ispred šalice pune meda u labaratoriji. Ako se, onda kada je počela da siše med, pčelin abdomen odreže, ona će nastaviti da sretno siše dok med vidljivo curi iz njenog otvorenog abdomena.

Ovakav jedan eksperiment dokazuje dvoje; da životinja, u ovome slučaju, pčela u stanju svoje ustremljenosti prema nečemu (medu), prvo ne prepoznaje iskustvo previše meda, i drugo itekako bitno da pčela u takvom jednom stanju ustremljenosti na nešto ne prepoznaje ni odsustvo vlastitog abdomena, ona unatoč tome nastavlja sa instinktivnom radnjom.

Osebujnost fenomena čovjeka , prema Heideggeru, sastoji se najprije u tome što smo to uvijek mi sami, nadalje to što se biće koje je s njim u pitanju odnosi spram svoga bitka, i to tako da nije ravnodušno spram njegova jest, nego ga vidi kao vlastitu mogućnost. Zato to biće može sebe steći, izgubiti ili samo prividno steći.

U izlaganju Heideggerovog shvatanja čovjeka uvidjeli smo da on prije svega odbacuje ideju filozofske antropologije, smatrajući je pri tome antropocentričnom. Također uspostavljanje relacije jezika i smrti, kao jedino svojstvene čovjeku ukazuje na to da Heidegger shvata čovjeka spram različitosti u odnosu na druge oblike života. Čovjek je dakle, po Heideggerovu mišljenju biće otvoreno prema svijetu, i koje ga u svojoj otvorenosti spoznaje, ali pri tome spoznaje i sebe sama.


Autor: Senad Arnaut

Upute na tekst:

Heidegger Martin, Pismo o humanizmu.
Heidegger Martin, Na putu k jeziku.
Burger Hotimir, Filozofska antropologija.
Filozofski časopis Odjek.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤