Konstantin Kavafi: Najoriginalniji i najutjecajniji grčki pjesnik XX stoljeća

Konstantin Kafavi (1863. – 1933.)

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Konstantin Kavafi nije bio svjedokom svog punog literarnog uspjeha u domovini Grčkoj. Taj je uspjeh uslijedio tek nakon prvog objavljivanja njegovih izabranih pjesama 1935, dvije godine poslije njegove smrti. Edmund Keeley, poznati Kavafijev engleski prevodilac i kritičar, navodi razloge zbog kojih je Kavafijeva poezija morala čekati toliko vremena da bi zauzela ono mjesto u grčkoj poeziji XX stoljeća koje joj nesumnjivo pripada: Izgleda vjerovatno da je njegova važnost prolazila neprepoznata, prije njegove smrti, iz onih istih razloga koji će ga poslije ustoličiti kao možda najoriginalnijeg i najutjecajnijeg grčkog pjesnika ovog stoljeća.

To su: njegova beskompromisna odbojnost, u zrelim godinama, prema onoj vrsti retorike koja je u to vrijeme bila dominantna među savremenim pjesnicima u domovini Grčkoj; njegova gotovo prozna umjerenost u upotrebi slika i metafora; njegovo stalno prizivanje govomih ritmova i kolokvijalizama; njegov iskreni i avangardni tretman homoseksualnih tema; njegova restauracija epigramatskih i dramatskih modela koji su još od helenističkih vremena bili u stanju uspavanosti; njegov često ezoterični ali izvanredno živi osjećaj za povijest; njegova odanost helenizmu, udružena s krajnjim cinizmom prema politici; njegov estetički perfekcionizam; njegovo stvaranje bogatog, jedinstvenog mitskog svijeta, tokom njegovih zrelih godina.


Ovome bi možda trebalo dodati i Kavafijev originalni i osobeni tretman grčkog jezika koji se kretao izmedu dvije različite pozicije njegove književne upotrebe, izmedu demotskog i purističkog grčkog. I to bi uglavnom bile i one osnovne karakteristike Kavafijeva pjesništva. Svakako, nije uputno takvu jednu poeziju svoditi, s nekoliko kritičkih oznaka, na njene “osnovne karakteristike”, ali za ovu priliku ne ostaje nam ništa drugo nego da te karakteristike u najkraćim crtama iznesemo ili tek pomenemo. Ustanovljavajući osnovnu, i najizraženiju osobinu Kavafijeva pjevanja, neporecivi estetski dojam koji nam se u susretu s njim svaki put jednako nameće, sintagmom jedinstveni ton glasa, engleski pjesnik Wystan Hugh Auden kaže da kritičar ovdje nema šta da doda ili oduzme i da kritika tu može praviti samo poredenja.

I odista iščitavajući mnogobrojnu kritičku literaturu o Konstantinu Kavafiju zaključio sam da su se gotovo svi kritičari ograničavali tek na konstataciju, opis i poredenje. Svi su unaprijed – bilo da je riječ o univerzitetskoj, književno-historijskoj kritici ili kritici koju su pisali pjesnici i romansijeri – pristali da ostanu u sjeni djela o kojem pišu. Ili, to ih je djelo prinudilo da ostanu takvim, odredilo im je granice. Mislim da bi u tim okvirima trebalo napisati i ovaj predgovor. Esejističko problematiziranje za ovaj put ne bi bilo prikladno. Ovo ipak ostaje samo uvodom u jednu izuzetnu poeziju. (…)


Izvor: Konstantin Kavafis – izbor iz poezije, priredio Slobodan Blagojević.
Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤