Božo Vrećo, jedan od najpoznatijih savremenih bosanskohercegovačkih izvođača sevdaha, rođen je 1983. godine u Foči. Magistrirao je Arheologiju u Beogradu, a kada je došao u Sarajevo, počeo je pjevati za bend Halka. Njegov prvi solo album nosi naziv Moj sevdah, gdje se Vrećo javlja u svom prepoznatljivom acapella stihu. Njegov literarni prvijenac nosi naziv Mila i predstavlja hibridno književnoumjetničko djelo, spoj poezije, proze, dnevnika, pisma, fotografije, likovne umjetnosti, ispovijesti.
Sine moj
Oba majku nosila,
oba majku grlila,
tiho se molila dolinom. i
Oba je dozivala,
i dukatom darivala, i oba je dugo ljubila,
suzom umila.
Prvi zove: “Ustan, majko, da ti nešto kazujem,
evo ne idem, s tobom ostajem, samo jednom kaži: ‘Sine.” Drugi zove: “Ustan, majko, da ti nešto darujem, evo nevjestu, srcem biranu, samo jednom kaži: ‘Sine.”
Sine, sine moj ne da majka oči svoje.
Aladža
Čuješ li ezane, sa mog srca rane, meleci kad krenu pjevat pjesmu njenu. Upitah slavuja kakve su mu boli, je l’ daleko i njem’ ona koju voli.
Aladža, Aladža,
ptica iz pepela što se opet rada.
Aladža, Aladža,
ljubav što ne oklijeva,
što me Njemu vraća.
Čuješ li ezane, sa mog srca rane, meleci kad slijeću po šarenom cvijeću. Upitah slavuja kakve su mu boli, je l’ daleko i njem’ ona koju voli?
Lejlija
Uoč Bajrama, razbolje se jedina u majke, Lejlija. Bolovala, tugovala, jadikovala i govorila:
“Moja majčice, ako umrem,
obuci mi dimije ruhovne, i pletenice raspleti ko klasje,
neka padnu niz lice,
Nek me ponesu momci s obje strane, i neka pjevaju onu pjesmu
kako noćima ne spavaju, mene čuvaju.
Kao nevjestu faslidžanom okupaj me jer na dalek put mene, majko,
s dlana na dlan odnose, mila, odnose.”
O, tišino tamne noći
Čitajuči Firdusijevu Šahnamu, Knjigu kraljeva, i Nizamijev spjev Sedam portreta zapisah sljedeće stihove:
O, tišino tamne noći,
zna li mi dragi put pronaći,
mjesečinu mu pošalji,
put do srca biće kraći,
u uho mu šapni riječi,
koje moje misli more,
nek mu koraci poteku mi,
pa nek dođe prije zore.
Osjetiće đulistanom
kako miri duše vrelo,
kada vjetar zažubori
i otkrije moje tijelo,
i pupoljci kada sneni
u vrtlogu lati svuku,
tatad ćeš bliže prići k meni,
i pružit mi svoju ruku
da me vodiš i odneseš,
tamo gdje se šapat gubi,
tamo gdje se riječi žive
i najdublje srcem ljubi.
O, tišino mog uzdaha, na njedrima ja mu snivam
i u susret novoj zori
poljupcima ga pokrivam.
Pusti da te volim
Pusti da te volim onako
kako nikad nikog nisam prije, da ti bijele zambake po grudima nižem i bel jabuku za te u njedrima da grijem.
Pusti da te volim uprkos svemu
i svima što kažu da je drugi za te, a ne znaju kako ovo moje srce umije da čeka i da broji sate kada ćeš na pendžeru mahnuti mi krišom, onda kad mjesec zade za oblake snene, da mi kažeš kako za drugoga ćeš poći i kako ti duša sva za mojom vene.
Jer udaju te tvoji i odlaziš u zoru tamo gdje te moje oči više nikad neće naći, tamo gdje su jedra sva uprta ka moru i gdje te moje usne više neće tači.
Tespih od božura
Majka mi je tespih od božura nanizala i u dlan mi svila:
“Evo, sine, da se majke sjetiš, kad kraj tebe ja ne budem bila.
Uza se ga nosi i prinosi,
nek ti huju rastjera i tugu,
nek te srecom ozari i vine
i zaštiti ko pticu u lugu.
Neka boli sve od tebe odu,
nek ih božja ruka sve odnese,
a kada se ti poželiš majke,
nek te meni u zagrljaj donese.
I neka te čuva i kad spiješ,
i kad ružni snovi na san dođu, ne brini se, on će da te štiti
da ko rukom sve nevolje prođu.
I znaj da je majka do jutra nizala,
da ti dar od Boga svi anđeli spasu,
i da ti kroz njega svi osjete dušu
kada srce predaš tom umilnom glasu.”
Mati mi je lagan tespih od božura
nanizala i na dlan mi slila:
“Evo, sine, da kraj tebe budem. čak i onda kad ne budem bila.”
Mom usnulom čovjeku
Tebi koji spavaš u praskozorje rano
i ne budiš se mojom sjenkom što te ljubi,
tebi koji hodiš cijelim bogovetnim danom,
tamo gdje se ljubav, a i razum gubi.
Tebi koji spavaš u košulji bijeloj,
koju sam ti noćas glačala i prala,
tebi koji miluješ lice mi pod velom
i znaš da za tebe svoj bi život dala.
Tebi koji snivaš snove što se viju
i na njedrima tvojim uzglavlje mi čine,
tebi čije misli nad ovim mojim bdiju
i čije se srce za ovo moje brine.
Tebi koji snivaš da sve laži su za nama,
i ne budiš se mojom sjenkom što te ljubi,
tebi kome svjetlost zamijenila je tama,
tamo gdje me nema gdje su zvijeri ljudi.
Dunjalučar 