Teatar između mitske projekcije i racionalne konstrukcije
Čitanje teatra podrazumijeva barem dvije stvari: spremnost da se raspored riječi čita bezobzirno i slobodno, kao i moć fragmentarnog čitanja, preustrojstva cjelina. Mehanizam drame obilježen je specifičnostima u kojima je njeno čitanje uvijek bilo na gubitku, zamjenjujući u tradicionalnom smislu njeno funkcionalno oživljavanje na pozornici kao primarnu svrhu. Drama je u smislu teksta zabačena i odbačena forma, a njeno scensko uprizorenje jedini pravi dobitak, uradak pišlevih napora. I najveće su drame tako u svojoj tekstualnoj projekciji još neoživljeni junaci svojevrsnog lutkarskog kazališta: tek kada se potrude glumci i redatelj, a i ostali, koji iz pepela teksta oživljavaju feniks nove predstave, drama oživljava, izgovara svoje riječi, čuje zvučnost svoje istinitosti ili šupljinosti svoje laži.
Poznate su istine kako je drama pisana da bi bila igrana i u toj istini skriva se motiv uzurpacije tehničkog izbora nad neutralnošću i otvorenošću teksta drame. Bez obzira na moć transponiranja, redatelj je samo (jedan) površni čitač teksta, koga pokušava izjednačiti sa istinom koju je u tekstu otkrio. No, za ostvarivanje svog cilja koristi on organe glumaca, njihovu spremnost ili manjak uklapanja u takovo viđenje teksta, zatim vještinu scenografa, raspoloženje električara i ostalog osoblja, ostajući najčešće u ravnini intonacije onih kojima je mislio vladati tokom predstave. Odabire se slučajnost mogućeg, kako bi se uprizorilo ono tekstualno što je u nekom odnosu prema tradiciji i zakonitostima teatra, i još kako bi se to moguće približilo svrsi kazališta, predstave koja postoji u određenom vremenu i prostoru. Predstava je kolektivni čin i u toj istini nalaze se odgovori o ciljevima teatra i njegovim mogućim granicama. No, u svakom je slučaju teatar prije svega neprestano obnavljanje kolektivnog rituala kroz svako uprizorenje, kao što je istovremeno pokušaj dosizanja totaliteta kolektivnog iskustva čak i tamo, ili upravo tamo gdje je ono izgubljeno ili u manjku.
Tekst je, dakle, labava veza jedne dvosmislene, ako ne i višesmislene igre, no, u oba slučaja onaj kome se odriče pravo izvornosti i samobitnosti. Platonički rečeno on je samo sjen onih ideja koje će se u svoj svojoj punini iskazati kroz sam govor, zadobivajući tako istinitost i neuništivost. Ovo tim čudnije jer je upravo kazališna predstava slučajan, hirovit i prolazan čin, ona jest i nije živa i odigrava se, poput kakva šarena kaleidoskopa, između mnogih okretanja bubnja vremena samo u trenutku kada se izgovara, da bi u isto vrijeme, izgovarajući sebe, nestajala.
Nešto od živosti i svakodnevnosti, u kojoj se predstava odvija, miješa njene istine sa istinama onih koji je stvaraju, brišući onu aureolu autentičnosti i samodovoljnosti, te čineći njenu svakodnevicu svakodnevnom nesvakodnevnicom svakoga od učesnika i gledalaca spekstakla. Predstava je tako odsječak hipotetičkog vremena koje izranja nekim čudom u svijetu izmijenjenom i negostoljubivom, no spremnom prihvatiti još jednu varku koju smišlja sam privid svijeta, čak i u slučaju kada to umnažanje hoće reducirati i istri taj privid. Našem je sjećanju upućeno gotovo sve, iako je ono po svemu sudeći već uveliko iskvareno onom strahotom od pismenosti koje bojao već i egipatski kralj Tam, kada mu je bog Teut donio pismo na dar kao lijek za pamćenje i mudrost dok nam taj dar u stvari pomaže da brzo zaboravljamo, pouzdajući se u napisano.
Predstava je fluidni događaj koji razbaštinjuje tekst svojom nepostajom unikatnošću u čijoj je vrijednosti uzdignuto pravo jednog čitanja: čitanja, da ponovimo, prije svega redatelja, a zatim i glumaca prema zajedničkim sposobnostima. Teškoće nastaju upravo na području raznorodnosti čitalačkih uputa, uzmemo li u obzir da se gledalac, a i svaki čovjek u teatru, pa i pisac, mijenjaju od vremena na primjer grčkog teatra, pa do danas. Mijenjaju se upravo onoliko kolika je razlika u potrebi za kazalištem kao izrazom kolektivnog agona, naznačavajući već i ovdje, dionizijsku, mitsku kolektivnost koja se skriva u počecima teatra. Mitsko jedinstvo očigledno je bilo oblikom ritualnih igara obznanjivano i obnavljano, radikalizirajući tako zajedničku odgovornost u sudbini izabranih junaka. Sudbina mitskih junaka praćena je značajnim sudjelovanjem svih plemenskih struktura, što je potvrda pripadnosti prirodnom redu stvari i vlasti sudbine nad pojedincem.
Tekst nije organski, ritualni produkt u klasičnom smislu, pisanje se obraće racionalnom predlošku, a u svojoj početnoj fazi očigledno izvodi katastrofalnu redukciju mitskog materijala. Ritual je, osim toga, podrazumijevao jednodušnost, dok tekst otvara prostorne sumnje, pojedinačnog preispitivanja, racionalne diferencijacije.
Tekst je algebarska šifra emocije, gdje je preuzete veličine lako kvantificirati i izdvojiti, zabacujući njihovo neposredno djelovanje. Upisivanje novog smisla značilo je upisivazi prije svega emocionalni pomak čitavog materijala svijesti, što opet znači razotkriti djelovanje klasnih, socijalnih, karakternih, parcijaliziranih vrijednosti kao diferenciranih i prepoznatih oblika kolektivne sudbine. Teatar više nije ritual, nije organski izraz plemenske zajednice i njenog zajedništva, već diferencirani izraz društvenih snaga koje rastaču staro stanje, njihovih pomaka, izdvajajući sve više kolektivnog junaka u koloplet pitanja i odgovora trivijalno običnih i svakodnevnih, naglašavajući na taj način njegovu nezavisnost, iskorijenjenost ali i krhkost pred očima društva. Pisac je suočen sa takovom nezavisnošću upravo kao neka vrsta sintetizirajućeg unitarizatora novog materijala.
Izvor: Demon Žudnje, Branimir Bošnjak.
Dunjalučar 