Sylvia Plath: Tatice

Američka pjesnikinja Sylvia Plath, rođena je 1932. godine u Bostonu. Književni kritičari je smatraju jednom od najuticajnijih književnica svih vremena. Njenom poezijom dominira svojevrsna opsjednutost temom smrti, gdje je umiranje poput umjetnosti. Plath je 1956. godine upoznala Teda Hughesa, britanskog pjesnika za kojeg će se udati, i sa kojim će imati dvoje djece. Njena depresija i suicidalnost, pojačavaju se kada Sylvia sazna za muževu preljubu, a sve to će voditi do njenog samoubistva, što je tako često tematizirala u svojoj poeziji. Neposredno prije smrti, Plath je pod pseudonimom napisala roman Bell Jar.


Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Tatice

*Pjesmu Daddy (Tatice), Sylvia Plath je napisala 1962. godine, a objavljena je posthumno, 1995. godine.

Nisi dovoljan, nisi više
Dovoljan, crna cipelo
U kojoj sam kao stopalo živjela
Trideset godina, uboga i bijela,
Jedva se usuđujući da dišem ili kišem.

Tatice, morah te ubiti. Umro si
Prije no što imah vremena –
Mramorno težak, torba puna Boga,
Sablasni kip sa starim nožnim palcem
Veliki kao iz Friska foka

I s glavom u ćudljivom Atlantiku
Gdje se lije zeleni bob preko plavog
U vodama divnog Nauseta.
Uobičavala sam moliti da te vratim tu.
Ach, du.

Na njemačkom jeziku, u poljskom gradu
Koji je sravnjen valjkom
Ratova, ratova, ratova.
Ali ime je grada obično.
Moj prijatelj Poljak
Da ih je tamo tuce ili dva veli
Pa nikad nisam znala gdje li
Nogom kroči, korijen pusti,
Nikad ne mogoh s tobom govoriti.
Jezik mi se zaglavio u vilici

Zaglavio u omči bodljikave žice.
Ich, ich, ich, ich,
Jedva mogoh govoriti.
Mislila sam svaki Nijemac da si ti.
I taj bestidni jezik

Mašina, mašina,
Otpuhnuvši me kao Židovku.
Židovku za Dahau, Aušvic, Belsen.
Počeh govoriti kao Židovka
Mislim da možda jesam Židovka.

Snjegovi Tirola, svijetlo bečko pivo
Nisu previše istinski niti
Čisti. S ciganskim pretkom i sudbom nemilom
I s tarot špilom i s tarot špilom
Mogla bih mrva Židovka biti.

Uvijek se tebe bojah
Uz tvoju Luftwaffe, blebetanja tvoja,
I tvoj brk uredan
I arijevsko oko, plavo sjajno.
O ti, panzer-man, panzer-man –

Ne Bog već svastika
Tako crna nimalo neba da proviri.
Svaka žena obožava Fašistu,
Čizmu u lice, beštijsko
Beštijsko srce beštije kao ti.

Stojiš pred školskom pločom, tatice,
Na mojoj slici o tebi
Rascjep ti na bradi mesto na stopalu
Ali zbog toga manji đavo nisi, ne, niti
To bi onaj crni čovjek koji mi je
Pregrizao lijepo rujno srce na dvoje.
Imah deset na dan pogreba tvojeg.
Pokušah da umrem sa dvadesetak.
I da se vratim, vratim, vratim tebi.
Mišljah da bi bile dovoljne i kosti čak

Ali su me izvukli iz vreće
I sastavili lijepkom.
I šta da činim tad sam znala.
Po tebi model sam sazdala,
Čovjek u crnom s Meinkampf izgledom

I ljubavlju da muči i tlači.
I rekla sam uzimam, uzimam .
I tako, tatice, za mene, svršeno je s tim.
Crni telefon – iz korijena skroz.
Glasovi ne mogu gmizati kroz.

Ako ubih jednog čovjeka, ubih dvojicu –
Vampira što veli da je ti
I krv mi je pio cijelu godinu
Sedam godina, ako želiš da znaš.
Tatice, sad možeš opet da počivaš.

Kolac je u tvom tustom crnom srcu
A seljaci te nikad ne voljahu.
Oni sad igraju i gaze po tebi.
Uvijek su znali da si to ti.
Tatice, tatice, ti kopile, slobodna sam.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤