Abdulah Sidran, rođen u Sarajevu, 2. 10. 1944. Osnovnu školu, gimnaziju i Filozofski fakultet pohađao u Sarajevu. Pjesnik, pripovjedač, romansijer, dramski pisac, filmski scenarist. Dobitnik je brojnih književnih nagrada (Zmajeva nagrada – najuglednija nagrada za poeziju na bosanskom, hrvatskom ili srpskom jezičkom području; Šestoapri!ska nagrada grada Sarajeva; Godišnja nagrada Udruženja književnika Bosne i Hercegovine), kao i najznačajnijih priznanja koja se dodjeljuju u filmskoj umjetnosti (dvije Zlatne arene na filmskim Festivalima u Puli, Nagrada Vjekoslav Afrić za autorski doprinos kinematografiji itd.). Objavljene knjige: Šahbaza, poezija, 1970; Potukač, pripovijetke, 1971; Kost i meso, poezija, 1976; Sarajevska zbirka, poezija, 1979; Sjećaš li se Doli Bel, roman, 1982; Prepoznavanje prirode i društva, proza, 1982; Poezija/ Sjećaš li se Doli Bel, poezija/roman, 1984; Sarajevska zbirka i nove pjesme, poezija, 1987; Pjesme, poezija, 1987; Bolest od duše, poezija, 1989; Otac na službenom putu (i drugi scenariji), filmski scenariji, 1991.
Mora
Što to radiš sine?
Sanjam, majko. Sanjam, majko, kako pjevam,
a ti me pitaš, u mom snu: što to činiš, sinko?
O čemu, u snu, pjevaš, sine?
Pjevam, majko, kako sam imao kuću.
A sad nemam kuće. O tome pjevam, majko.
Kako sam, majko, imao glas, i jezik svoj imao.
A sad ni glasa, ni jezika nemam.
Glasom, koga nemam, u jeziku, koga nemam,
o kući, koju nemam, ja pjevam pjesmu majko.
Meni Timur
Piši pjesme, Avdo,
I ne kazuj, nikada i nikome,
Baš ništa o tome šta osjećaš
I kako ti je
Drži govore, ali se pazi
Stalno gledaj da ti točak
Na prazno melje, i da ti se
Sa jezika ne otmu
Neke rečenice sa smislom!
Nego melji!
Kao pjesmice kad pišeš:
Cvrkuće oko kuće…
Bašta – mašta…
Cvijeće – smeće…
I sve tako
Kako god ti na um padne
Samo nemoj
Da ispadne
Baš iz tvojih usta
Nešta
Šta ne valja
Neka bude baš onako
Kako samo ti umiješ
O lijepome – lijepo
O ružnome – ni ružno ni lijepo
A o svemu drugom
između redova
kazuj šta god hoćeš
Nema nikog
Na ovome svijetu
Da te bolje razumije
Nego ja.
(Goražde, 28. 9. ‘04.)
Neko ipak mora
Neko ipak mora ostati u životu.
Bi nas mnogo u ovoj pustari, i svakome
na čelu, vidno već, kužna je biljka listala.
Izmišljasmo: uhode nas, izmišljasmo:
našim grlima prinose noževe.
I već smjerasmo ubojstva.
Sad kunemo, upirući račvastim prstima
u dvorove, u natrula visja, u nebeske arabeske
a ne događa se ništa. Samo:
negdje, pobjegao iz naših srca,
umjesto nas, neko, dalek, pjeva.
Pjesma
Šta sam radio, sve ove godine?
O čemu pjevao, trideset ljeta?
Prvih deset – o ljubavi.
O ljubavi – drugih deset.
I još deset – o ljubavi.
Kako je nemam, o ljubavi pjevao.
Kad se, natren, dogodi, ljubav slavio.
Podari mi, Bože, još koji dan i godinu
– da o ljubavi jednu pjesmu skrojim.
Zapis o čudu
Ja nikad ništa nisam vidio prvi put!
Ti lijevom rukom sklanjaš gust pramen kose sa čela
i ja netom selim u sjećanje taj pokret, i već ne vidim
kako rukom sklanjaš kosu sa čela nego se sjećam tog
pokreta, sjećam se: ti lijevom rukom sklanjaš
gust pramen kose sa čela.
Ti kažeš glasom koji treperi i pomjera plamen svijeće
na stolu pred nama:“Napolju je oluja“, i nešto
što nisam ja, ali u čemu me ima, itekako, seli u sjećanje
taj glas, i dok te čujem, ja kao da se sjećam kako te čujem,
kao da se sjećam tvoga glasa što treperi i
pomjera plamen svijeće na stolu pred nama,
sjećam se večeri, i glasa što govori:“Napolju je oluja.“
A još je napolju oluja, i još traje veče, jednako
kao što traje i život, kojeg eto kao da ne živim,
već kao da ga se sjećam, poput glasa kojim
govoriš „Napolju je oluja“, glasa kojeg se sjećam,
poput ruke kojom pomjeraš pramen kose sa
čela dok govoriš, poput ruke koje se sjećam,
dodirujući je prvi put.
U pustu maglinu
Oslušni:
sijedi, muklo, kosa umorne Zemlje,
u pustu maglinu seli se Svijet.
Ovo ostrvo, ovaj brisani prostor – tone.
A potonule kad budu,
u sporo sjeme pretvorene,
ove naše glave dugo će da njiše
gust, neki podzemni vjetar.
Preživjeće samo riječi
– one što ih nikad nismo izgovorili –
i po njima će, o Čudo,
dugo da se pamti naš boravak ovdje.
Oslušni:
sijedi, muklo, kosa umorne zemlje,
u pustu maglinu seli se Svijet.
Dunjalučar 