Proza: Luka Bošković

Caspar David Friedrich, Wanderer above the Sea of Fog, 1818. (detalj)

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Smog

            Nebo su presjecali kružni obrtaji elipsa nebeskog čamca. Možda je čitaocu nebeski čamac poznatiji kao helikopter, ali u ovom svijetu je to bio nebeski čamac. Svoju nemogućnost prenošenja više od dvije osobe je nadomještavao laserskim naoružanjem kojim je sa neba mogao skinuti nebeski brod generala Celija, naravno samo ako general Celije sam sa svojim nebeskim brodom Titanom putuje. Inače je general uvijek u okruženju svojih mnogobrojnih eskadrila. Gavr-O'ko se davno suočavao sa njim, još dok su obojica išli u Vojnu školu u Mitrogradu. Upravitelj nebeskog čamca Peti špijun se doduše više zanimao za magije poznate građanima Frigolida nego vojnim formacijama i taktikama. Kao dijete je slušao legende o vješticama koje su mogle pokretom ruke otvoriti zemlju i time spasiti svoj grad od milionske najezde neprijateljevih vojnika. Naravno, nije bio toliko naivan da vjeruje u tačnost cifara. „One se uvijek pretjerane radi efekta priče“, kao dijete je svojim prijateljima opradavao svoju vjeru u drevne vještine, „ali to ne znači da možda vještice nisu pripremljenim zamkama i nekom zaboravljenom tehnologijom ostalim stanovnicima utjerivale strah u kosti.“  Zbog toga i sada svojim Petim špijunom putuje do Kotline. U Mitrogradu je nedavno izbio požar uprkos naporima Virgilisa da suzbiju svako donošenje knjiga i pri gašenju vatre su otrovni gasovi iznad preletjeli preko Kontinenta i u Kotlini našli svoj dom. Ako je iko poznavao tokove magije kao Gavr-O'ko onda je to značilo da u Kotlini mora biti nešto što će mu pomoći u rušenju nebeskog broda Uran, istovremeno i oružje i utvrda Cara Mitrogradasa kojeg je on upravljao osvajanje Kontinenta.

            Sletio je na krov nebodera, jedinog dovoljno visokog u Kotlinskom Gradu da se probio iz smoga i došao do čistog neba. Samo zadnjih desetak spratova je moglo bez opasnosti otvoriti prozore; preostalih stotinjak je bilo potopljeno u more smoga. Pri slijetanju je naš junak primijetio da je smog bio prljave žute boje sa pojedinim tačkama bolesne zelene. Dim vatre je bio samo zelen, ne žut. „Dim putuje tamo gdje ga vatra pošalje“, kao mantru je ponovio u sebi spremajući gas-masku za silazak u grad. Zaustavio ga je zvuk namještanja automatske puške za jedan jedini, ali siguran metak. Po zvuku oružja je prepoznao da vjerovatno ima posla s osobom iz Zapadnih Krajeva, regije naKontinentu poznatoj po tome što potpuno negiraju ostatak svijeta, kao i prostoru čiji stanovnici i dalje koriste staro oružanje. Njega nisu zanimali ti ljudi, oni svakako nisu bili upoznati sa vještinama koje je on tražio. Nisu čak ni pokušali spriječiti Cara Mitrograda u širenju, već su mu samo uz cijenu prepustili svoje gradove za njegove nebeske brodove, nebeske čamce, nebeske jahte, pa čak i za nebeske šetače. Dovoljno mu je da pogleda osobu s automatskom puškom i znat će kako je ukloniti. Ako odluči da ispali metak, onda je problem odmah i rješen i neće morati trošiti vrijeme za priču. I početnici korisnici magije znaju kako pokretom ruke zaustaviti metak i drugim pokretom ruke ga poslati nazad, istom putanjom sa još većom brzinom i snagom udarca. Okrenuo se i spazio ženu sa dvije crne trake preko glave, obje savršeno ravno sakrivaju njeno lice. „Žena? Žena iz Zapadnih krajeva sposobna da koristi vatrene dalekomete?“, bio je iznenađen. Tamo ženama nije bilo dozvoljeno da znaju išta više osim kuhanja i pletenja. „Pobunjenik, pri tom žensko, pri tom u lijevom unutrašnjem džepu ima zlatnu narukvicu ukrašenu draguljem Plavog Srca. Ovo će biti lako“, naglas je najavio nepoznatoj ženi da bude opreznija. Zapadnjaci nisu upoznati sa vještinama Frigoliđana, i pošteno je da ti ljudi budu blago upozoreni. Mislio je da će iznenađena spustiti gard, te da će je moći oboriti na zemlju i izbaciti pušku iz ruke dok ona zbunjeno se zapitkuje odakle on može znati šta ona ima u svojim džepovima, ali je ona samo rekla: „Bit ćeš koristan.“



            „Vjerujem i ti ćeš biti“, rekao je i skinuo povez preko desnog oka i ispod, ubačeni u do posljedneg milimetra prostora, hrpa ptičjih očiju su svoje zjenice uperile u ženu; prvo se skupile, pa raširile i mogao je vidjeti čitav njen život. Morao je biti zanimljiv jer Zapadnjaci nemaju ni hrabrosti ni staloženosti kao žena na neboderu. Od nedavne prošlosti do bliske budućnosti najvećeg stepena ostvarenja, hrpa ptičjih očiju mu je otkrivala slike Kožoždera dok skače na nju, a ona bježi sa prerano ispražnjenom puškom, trenutak kako ju obara na zemlju i kako kandžama joj razdire meso na ramenima dok očnjacima joj otkida komade lice. Vidio je mušku osobu kako sjekiru zabada u potiljak Kožoždera, spašavajući joj život, te nju kako gleda dok tog muškarca drugi Kožožderi napadaju, komadaju i odvlače dublje u maglu dok joj on viče da bježi. Vidio je kako ona uzima sa poda zlatnu narukvicu i trči nazad u neboder, kako preko lica stavlja poveze krijući rupu nasred lica, kako se vraća kući i kako je stanovnici njenog sela prozivaju Gospođa H, kako ona razočarano bježi i po Kontinentu uči različite borbene tehnike i kako se napokon vraća u Kotlinski grad. Vidio je kako sluša dolazak nebeskog čamca i kako se penje do krova da dočeka njega, nepoznatog gosta. Vidio je i kako će na kraju njih dvoje pronaći kosti tog nepoznatog muškarca, njenog spasioca, gledao kako ga njih dvoje sahranjuju, ali nije vidio u njenom životu da će on sretan biti dolaskom u ovu zabit. „Neću uopšte pronaći to što sam tražio“, odmah je znao.

            „Gospođo H, vjerujem da su Vas zbog toga prozvali vaši sugrađani zbog oblika tog vašeg poveza. Pomoći ću Vam pronaći tijelo vlasnika te narukvice“

            „Mani se te učtivosti! Držala sam ti nišan na glavi i ne bih se ustručavala zapucati“, odgovorila je ona spuštajući pušku, „To tvoje oko izgleda može više nego roviti po džepovima.“

            „Ne bih se ni ja zaustavio u grabljenju metka i vraćajući ga nazad. Pametna si za nekoga sa Zapada, a kamoli za ženskog Zapadnjaka. Drugi put ću ti pogledati i rano djetinjstvo. Upoznao sam se sa dosta drevnih tajni, ali nisam do sada upoznao slobodnu ženu iz tvojih krajeva, a da sam joj živoj mogao gledati traku suđenog života“, rekao je Gavr-O'ko vraćajući povez preko oka, „Moje ime je Gavr-O'ko i došao sam sa ciljem da kroz smog i preko leševa Kožoždera pronađem ono što mi treba za dalja putovanja, ali već u tvojoj budućnosti sam vidio da ćeš samo ti svoj cilj ispuniti.“

            „Majka na Nebu mi poslala gataru za uspjeh!“, uzviknula je žena dižući ruke i pogled ka nebu iz zahvalnosti prema zaštitnici svoga naroda, „Pomoć stigla u posljednjem trenutku. Ubrzo će lokalci sa 97. sprata pogubiti prekršioca njihovih pravila. Njegov leš će biti dobar mamac za Kožoždere dok mi sa druge strane trčimo u potragu. Dok se Kožožderi u blizini međusobnu kolju u borbi za ljudsko meso, mi možemo imati miran početak. Ti tvojim okom možeš vidjeti kroz smog?“

            „Prema procjenama, preko poveza ću moći vidjeti do 7 metara u smogu. Ovo nije obična magla, u njoj ima priličan nivo trulosti. Povez ne mogu skidati zbog potencijalnog oštećenja mom oku. Sposoban sam objema rukama koristiti mačeve, tako da ja mogu svojim vidom tebi govoriti gdje su Kožožderi, ti pucaj, ja ću ti ubacivati metke u pušku, a ako se neki Kožožderi približe, ja ih mogu kružno posjeći. Ti tada stoj mirno da te ne presječem slučajno. Tako ćemo dok ne pronađemo tijelo i oboje ne završimo svoj posao.“

            „Zvuči kao dovoljno dobar plan za mene“, rekla je ona dok su ulazili u njen stan. Tačnije, to nije bio njen stan. Gospođa H je od lokalaca preuzela posljednji sprat, zatvorila stepenište koje dolazi do njega. Lokalce je ili zasula mecima ili ih bacila preko balkona i gledala dok padaju u smog slušajući kako im gasovi prže kožu, njihov bespomoćan glas u pokušajima da naporom glasnih žica zaborave šta im se dešava dok padaju i na kraju tresak pucanja kostiju i urlike Kožoždera dok se hrane. Smog je možda spriječio vidljivost, ali je pojačao kretanje zvuka. Tu spoznaju o takvoj odlici mora gasova je naučila tek kad je uz spašen život dobila i narukvicu i uz nju obavezu da njenog vlasnika udostoji ljudskim pokopom. Orijentaciju je izgubila u prostoru jer na sve strane su dolazili urlici i udaranje ruku i nogu Kožoždera od cement i nije mogla nikako se usredotočiti ili prepoznati koliko su koji zvukovi blizu ili daleko ili sa koje uopšte strane dolaze. Malo joj je i olaknulo što je dobila ovako sposobnu pomoć. Majka na Nebu ipak sluša njene molitve. Kao žena sa Zapadnih krajeva je slušala priče o njoj i o tome kako će ona jednog dana sići i osloboditi ih tiranije muškaraca, ali je ona kao djevojčica slala molitve jedne noći da joj Majka na Nebu pomogne i spasi je. Kad je sljedećeg jutra vidjela tog muškarca zbog kojeg je provela noć plačući u sazivanju Majke, da on i dalje slobodno hoda po selu, prekinula je svoje molitve. U najtežem trenutku svog života, Majka na Nebu nije intervenisala, i ona nije vidjela dalje da poštuje božanstvo koje je prepustilo samo. Tada su je i žene sela zamrzile i odbacile. Tada je i pobjegla prvi put, pa drugi put i treći put. Svaki put je naučila baratati jednim oružjem i svaki put je osjećala veću strepnju da će neki Zapadnjak, ili žena ili muškarac javiti Sijelu staraca da ima jedna žena koja uči zabranjene vještine. Zbog toga je ostala u ovom gradu gdje ljudi koji su preživjeli Katastrofu su i dalje u poređenju sa njenim sugrađanima bili još veći divljaci. Ubijajući ih povremeno i posmatrajući ih dok silazi liftom joj je pružalo utjehu da ipak postoje gori ljudi u njenom vremenu nego oni u čijem je okruženju odrasla. „Gavr-O'ko je prvi muškarac koji mi se obratio sa poštovanjem. Zbog toga sam i tako brzo povjerovala sve“, pomislila je i za svaki slučaj je u planu dodala da on uvijek mora biti ispred nje na nišanu njene puške, sve dok ne uđu u smog. Njemu to nije smetalo, ako se već udružuje sa nepoznatom osobom, mora razviti njeno povjerenje u njega. On je svakako siguran da se u nju može pouzdati, ali ona nema njegovo oko.

            U bazi Gospođe H su se pokrili svu kožu, stavili gas maske za disanje i u uši stavili prigušivače zvuka. Voda i hrana će se otrovati dok iz ruku dođe do usta. Ako ogladne ili ožedne, morat će se ili vratiti ili trpjeti. Ušli su u lift spremni za smog i Kožoždere; naoružani i bez tereta jer protiv njih osoba mora bili veoma spretna u bijegu ako ih ne uspije ubiti na vrijeme. Gavr-O'ko je stajao ispred Gospođe H dok je ona svoju automatsku pušku držala spremnon za bilo kakve nasrtanje, iako je duboko u sebi znala da njen saučesnik je odavno raskrstio sa bilo kakvim tjelesnim užicima. „Jačina boli određuje jačinu magije“, naslutio je njene misli, odgovorio, te i dalje okrenut leđima, podigao je desnu šaku i raširio je prste da pokaže da umjesto noktiju ima ekserima nataknute metalne oštrice, „Nisam bio rođen bez oka“. Njena bol koju nije željela i njegova bol koju je želio su i dalje bile boli i one uvijek ostavljaju posljedice. Dok su se spuštali sporim liftom, oboje su mogli vidjeti lokalce kako obučeni u krpe napravljene od rascjepanih zavjesa i razderane kože sa namještaja se okupljaju za pogubljenje. Većina njih je bila živa kad se Katastrofa desila i kad se smog spustio. Onima kojima je koža bila mekana se otopila nakon agonije izrastanja plikova po svakom dijelu izložene kože i u tom ludilu od boli su postali ta stvorenja koju su drugi prozvali Kožožderima, dok onima kojima je koža bila čvrsta su uspjeli u bijegu svojim domovima završiti samo s ožiljcima i osipom. Oni pametniji su odmah bježali u nebodere, bili tu stanari ili ne. Oni kojima je samo spas bio na pameti su pobjegli svojim zgradama gdje su ubrzo ili umrli od gladi i žeđi ili bili ubijeni naletima Kožoždera u njihove domove ili su izvršili samoubistvo od očaja ili su na kraju odustali od svega, otvorili prozor i pustili da smog uđe u njihove stanove, pretvarajući i sebe u Kožoždere. Gospođa H je bezbroj enterijera ljudskog očaja obišla tragajući za jedinim načinom da iskaže zahvalnost mrtvom čovjeku. Dijelom zbog toga je opet počela da se obraća Majci na Nebu da makar pošalje pljuskove ovoj Kotlini ako već nije dovoljno brižna da spasi jednu djevojčicu od života u mrtvom tijelu.

            „Čovjek bi pomislio da je bar jedan od upravitelja nebeskih plovila ovolikog Kontinenta mogao odlučiti i spasiti ove ljude“, rekao je Gavr-O'ko kad je na jednom od potopljenih spratova vidio čovjeka kako od gladi sebi glođe ruku.

            „Niko ne spašava divljake“, odgovorila je Gospođa H imajući na umu svoje uprljane ruke i imajući u dubini duše mržnju ka sugrađankama i sugrađanima svojim. Nikad u toku svog života nije uspjela sa sobom raščistiti da li su joj gore žene Zapadnog kraja koje sve dopuštaju ili muškarci koji to sprovode. Možda su joj čak bili gori i ostali stanovnici Kontinenta koji su uvijek u svojim raspravama o Zapadu govorili „Pih, to je Zapad i Zapadnjaci. Oni su kakvi su. Ne možemo tu ništa.“ Kad je i Pitija na svim ekranima rekla da su Zapadni kraji samo krajevi bez vrijednih metala, Zapad je u potpunosti prestao biti tema svakodnevnih priča u Mitrogradu i okolini.

            „Nisi ti divljak“, htio je odgovoriti Gavr-O'ko, ali nije mu bilo potrebno njegovo oko da vidi da će lijepim riječima otvoriti kutiju Gospođe H koju je ona duboko u sebi zatvorila ne želeći da uopšte pomisli kakav odgovor se u njoj može nalaziti. Nije ni bilo vrijeme da se razmekšaju odnosi između njih. Trenutna napetost je korisna za ono što ih čeka. Ceremonija propisivanja presude i kazni lokalaca je dugo trajala. Dok je njihova improvizacija suda presuđenom čitala sva pravila i ponovo naglasila ona koju je taj prekršio, lift je prešao tri četvrtine puta. Kad su stigli na prizemlje, naša dva junaka nisu znali da negdje gore ide ceremonija gdje kažnjeni se zahvaljuje zajednici što će njegovom smrti ostati na miru, ali su oni napeti čekali trenutak njenog kraja. Čula se vriska bačenog lokalca i to je bio znak da budu spremni da na prvi zvuk pucanja kostiju potrče u smog. Dugo su čekali dok najzad nisu dobili signal da je čisto ispred ulaza u neboder. Spremni su dočekali urlike Kožoždera i započeli su svoj poduhvat. Za iznenađenje oboje, uspjeli su u toku prvog izlaska pronaći ostatke tog mladića, mada doduše samo je lobanja ostala netaknuta. Dugo su lutali smogom, boreći se sa Kožožderima, ali nisu morail gubiti vrijeme na rute koje je Gospođa H već obišla. Vrač sa kojim je bila je već tokom upoznavanja iz njene glave preuzeo sjećanja na prostore koje je ona obišla, i znao je da u njima nema ništa što bi njemu bilo zanimljivo ili korisno. Nije želja saputnice bila neispunjena jer Kontinentalci su vjerovali da se sva ljudska duša raspoređuje u kostima lobanje i organima koje štiti, tako da je ona kao dom čovjeka bila i dovoljna da se održi dostojna sahrana čovjeku koji je njoj spasio život. Ona je znala da taj nepoznati muškarac nije Zapadnjak jer oni nikad ne bi svoj život riskirali za nekoga ispod njihovog ranga, a prvi ne bi nikad išli u mjesta opasna po njih. Gospođa H je vjerovala da je njen nepoznati spasioc izbjegli Mitrograđanin jer samo nekome kome je oduzeta domovina je mogao pronalaziti spas u Kotlinskom gradu tražeći nešto u smogu čime bi se mogli proslaviti među kolekcionarima u Frigolidi i time osigurati svoj život u toj samoizolovanoj regiji Kontinenta. Vratili su se u bazi zajedno i sa 3 leša Kožoždera. Peti špijun je mogao povesti uz svog upravitelja još jednu osobu, a Gospođa H je htjela ostati u svom tada trenutnom domu. Gavr-O'ko je htio proučavati tijelo Kožoždera za bilo kakva moguća nova saznanja jer „možda nije dim vodio put ka nekom predmetu već ka samom smogu“, a Gospođa H je samo željela trofeje svoje hrabrosti i volje. Baratala je idejom da se nekad vrati u svoje selo sa glavama poraženih neprijatelja oko pojasa. To bi bio neki znak osvete ka društvu koje je odbacilo. Njen povratak će poremetiti svu društvenu ravnotežu njenog rodnog kraja jer ipak, ona će kao žena doći sa dokazima svojih ratnih vještina i svoje krvoločnosti. A to je upravo što je dim požara u Mitrogradu osjetio.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Bilješka o autoru:

Luka Bošković je rođen 1997. godine u Sarajevu gdje je završio Treću gimnaziju. Studira dvopredmetno komparativnu književnost i informacijske znanosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu gdje je i predsjednik Studentske asocijacije Filozofskog fakulteta od 2019. godine. Njegove pjesme su izašle u međunarodnoj zbirci  mladih autora Perom ispisujem dušu 3 u izdanju Kulture Snova, Zagreb i u almanahu Planeta poezije, Sarajevo. Dopisnik je web magazina Dunjalučara gdje povremeno objavljuje poglavlja romana Tanat, eseje i priče, kao i dopisnik online magazina Fenomenalno gdje objavljuje kratke tekstove o dijelovima i ljudima iz prošlosti . Objavljuje poeziju na svojoj FB stranici Lux Nocis-poezija i do sada ima napisanih i na FB stranici objavljenih preko 200 pjesama. Član je Mense BiH.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤