Milan Kundera: Svetkovina beznačajnog

Milan Kundera (1. IV 1929.)

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Milan Kundera: Svetkovina beznačajnog

U prvom dijelu Kunderine Svetkovine beznačajnog, naslovljene Junaci se predstavljaju, upoznajemo se s likom Ramona. Ishodišni dinamizam njegovih radnji se uvijek zaustavi pred samom realizacijom željenog. On se divi svetkovinama na koje naiđe, ali ubrzo im prida atribut beznačajnog. Je li to posljedica njegovog nestalnog karaktera, rezigniranosti ili spleta okolnosti? Primjerice, u šetnji Luksemburškim parkom njegova želja za posjetom izložbi je prekinuta činjenicom da bi morao biti dijelom dugog reda. Je li njegova pasivnost produkt lijenosti ili zasićenosti licemjerju društva koje slijepo hrli mjestima osobne reklamacije pod krinkom ljubavi prema umjetnosti i poštovanja prema umjetniku?

Pripovjedač ističe da će njihova tijela i ogovaranja sakriti sve te slike. Nakon tog odlomka, čitatelj možda više neće kritički pristupati rezigniranom liku Ramona. Možda će se netko poistovjetiti s njegovom pobunom protiv konvencionalnog licemjernog aktivizma.

Ramon se romantičarski opredjeljuje za intimniju atmosferu drvoreda u parku. Promatra svijet oko sebe, pjesnički se očuđavajući cikličnoj svakodnevici. Šeta vrtom genijalaca. Tu se pripovjedač javlja sarkastičnom opaskom. Svi kipovi velikih ljudi, poput Balzaka, se oduševljavaju ravnodušnošću šetača te se osjećaju ugodno slobodnima. S druge strane, oni koji žele postati veliki pate od toga da masa, u suštini nezainteresirana, zastane ispred njihovih postolja i ukaže im pažnju. Personificiranjem kipova ironizirana je ljudska potreba za glorifikacijom. Pridaju se nove osjećajnosti nevrednovanim osjećajima; Ovu ravnodušnost Ramon je udisao poput smiraja koji tješi. Postupno mu se na licu poče pojavljivati široki osmijeh koji je odavao pravu sreću.


Ramon susreće D'Ardeloa kojemu se bliži rođendan i koji je saznao da nema rak. Njihovo poznanstvo ima mističan karakter obzirom da su se upoznali u instituciji čije ime nas ne zanima. Prisjećaju se poznanice kojoj je umro voljeni. D'Ardelo prepričava jednu grobljansku priču. Čitateljev horizont očekivanja nakon te sintagme je iznevjeren pa je i sam proces života nakon voljene osobe ironiziran. Gospođa La Franck se ne guši u boli večer nakon smrti odabranika. Ona je na večeri gotovo radosna. La Franck ruši konvencije i licemjerne uzuse ponašanja nakon nemilog događaja. Glorificira se njezina snaga i želja za životom, s naglaskom na neobičnosti istog obzirom na okolnosti. Ta neobičnost je rezultat društvenih konvencija.

Nakon Ramonovog ironičnog komentara na D'Ardelovu izjavu o rođendanskoj zabavi,  D'Ardelov ležeran ton dobije patos smrti, slaže da mu je doktor rekao da ima rak. D'Ardelo neprestano želi biti u poziciji patnika, želi da drugi suosjećaju s njim. Želi biti u podređenom položaju. Laž o raku dolazi spontano. Manifestira se teatarski uz šutnju koja proizvodi empatiju kod sugovornika, a naposljetku i mijenja njegov stav o samom akteru. Ramon ga smatra kretenom, ali nakon izjave da ima rak, čiji je način izražavanja bio suprotan očekivanom, toj atribuciji je pridodao simpatičnost. Iako Ramon smatra da mu je D'Ardelo vijest izjavio bez imalo egzibicionističkog patosa, D'Ardelova izjava je bila upravo takva. Uz to kratka, popraćena optimističkim, tješiteljskim manirima sugovorniku kako treba živjeti. Sve je to popraćeno i teatralnim podizanjem ruke u znak pozdrava. Ramonu je kreirao atmosferu patetičnog oproštaja,  a iza cijele igre, krije se duboka narcisoidnost koja je proizvela laž bez ikakvog plana ili osjećaja krivice. Zanimljivo je da autor laži uviđa njezinu besmislenost, nesvrhovitost, ali ga to zabavlja.

Svetkovina beznačajnog je francuski roman fragmentarne strukture. Dio koji podsjeća na Kunderine češke romane je anegdota o 24 jarebice koju Ramon pronalazi u knjizi Sjećanja Nikite Hruščova. Knjiga govori o tome kako je Staljin pričao da je ubio prvo 12 pa potom i preostalih 12 jarebica. Na kraju je izjavio da se samo šalio. Pozivanjem na tu grotesknu priču, Kundera se vratio svojim tipičnim motivima smijeha, šale, istine i laži koje uvijek stavlja u tragičan kontekst. Međutim, u nastavku saznajemo da D'Ardelove šale nisu bile toliko slučajne. Šale su mu uvijek pune poruka, optimistične, korektne, istovremeno su vrlo elegantno ispričane, ali i zamršene, teško razumljive tako da privlače pažnju, a da se odmah ne primijeti da on tim provocira. Možda upravo zato se na njegove šale smijalo tek nekoliko minuta nakon.

Niz beznačajnosti, besmislenih postupaka koji u suštini nisu slučajni niti besmisleni čim im se pridao neki značaj (čak i onaj beznačajnog), portretiran je i kroz lik Quaquelique. On banalnim upadicama privlači dame koje su sretne što im ne treba intelektualni napor za komunikaciju. Likovi Svetkovine beznačajnog, konkretno prvog dijela, Junaci se predstavljaju, devaloriziraju sadašnjost, usmjereni su na trenutak koji ne mora biti smislen ili logičan, cilj mu je da bude ugodan. Likovi ne shvaćaju nego uočavaju. Alain odbacuje sve uobičajene ženske atribute kao privlačne. on privlačnost vidi u pupku, a pitanje što je to privlačno u pupku u odnosu na druge dijelove ženskog tijela se neprestano provlači. Možda je Alainova žena s privlačnim pupkom jedinstvena, izdvaja se iz mase žena kojima su privlačni drugi dijelovi tijela. Ili je stvar središnje točke tijela?

Mnoštvo je pitanja koja se postavljaju na razmišljanje kako u ovom dijelu, tako i u cijelom romanu. Likovi se pokušavaju izdvojiti iz mase, ukazati na stvari koje ne primjećujemo, a koje su nam neophodne. Oni svetkuju beznačajno.


Autorica: Marija Pavković

Upute na tekst:

Milan Kundera: Svetkovina beznačajnog.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤