Anaksimandrov koncept Beskonačnog


Anaksimandrov koncept Beskonačnog

Anaksimandar je filozof za kojeg sa izvjesnošću možemo kazati da je nešto napisao i prvi autor od koga postoje sačuvani pisani tragovi. Anaksimandar je, dakle, od Helena koje znamo prvi se usudio izdati spis napisan o prirodi, te on kao takav ujedno predstavlja i prvi pisani spis pisan u proznoj formi, te su ga kao prvi sistematski spis cjelokupne helenske filozofije poznavali onomad, ali i studirali, Platon, Aristotel, Teofrast i dr., ali ni dvadesetak vjekova poslije neće prestati da začuđuje. Anaksimandrova knjiga, na osnovu danas dostupnih svjedočanstava kazuje Damir Marić sadržavala je objašnjenje nastanka svijeta (kozmogoniju); opis kozmosa kakav je sad u razvijenom stanju, tj. opis oblika zemlje i njene pozicije, pozicije nebeskih tijela u odnosu na Zemlju i njihove udaljenosti (kozmologiju); objašnjenje nastanka živih bića, uključujući i čovjeka; te objašnjenja meteroloških fenomena kao što su grom, munja, vjetar, itd. Iz ovog pređašnjeg opisa, obimnog djela, ostala nam je sačuvana jedna izreka, koju nam donosi Simplikije u komentarima Aristotelove Fizike: Anaksimandar… je rekao… da je apeiron počelo bića… i iz čega bića nastaju u to isto i  propadaju po nužnosti. Jer ona po redu vremena plaćaju kaznu i odštetu jedna drugima zbog nepravde. Anaksimandrov fragment predstavlja prvo svjedočanstvo helenskog filozofskog mišljenja, te je bio predmetom bavljenja generacija filozofa nakon njega. Tome u prilog ide i činjenica da je cijelih pedeset stranica posvetio Martin Heidegger u Holzwegeu promišljanju ove odsudne i poticajne Anaksimandrove izreke.

Anaksimandar, dakle, kazuje da je apeiron počelo i element bića upotrijebivši prvi to ime za počelo. Kaže da ono nije ni voda niti što drugo od imenovanih elemenata, nego neka druga beskonačna priroda iz koje nastaju sva nebesa i svjetovi u njima … opazivši očito međusobnu promjenu četiriju elemenata jednog u drugi nije htio jednog od njih učiniti osnovom, nego nešto drugo mimo toga. Dalje je tvrdio prema svjedočenju Hipolita da je počelo bića neka priroda apeirona, iz kojega nastaju nebesa i red (koji vlada) u njima. Ta je (priroda) vječna i ne stari, i obuhvaća sve svjetove. Spominje i određeno vrijeme nastajanja, bivanja i propadanja. Također svjedočanstva kazuju da je tvrdio da apeiron sadrži potpun uzrok nastanka i propasti svega i da su se iz njega odvojila nebesa i općenito svi postojeći beskonačni svjetovi. Ovom nizu svjedočanstava treba svakako pridodati i svjedočanstvo Aristotela iz Fizike, koji kazuje o prirodi Anaksimandrova počela/apeirona: sve je, naime, ili počelo, ili iz počela, a neograničeno nema počela, jer tada bi imalo granicu. Ono je uz to, i nenastalo i nepropadljivo, budući da je neko počelo. Jer ono što je nastalo mora steći svršetak, a postoji i kraj svakome nestanku. Stoga, kao što i kažemo, ne čini se da postoji počelo toga, nego je to počelo drugih stvari, koje sadržava sve i upravlja svima, kao što kažu oni koji uz beskonačno ne postavljaju druge uzroke, kao um ili prijateljstvo. A to im je božansko, jerbo je besmrtno i nepropadljivo, kako kažu Anaksimadar i većina naravoslovaca.


Anaksimandar je kako kazuje John Burnet mislio da postoj nešto večno i neuništivo iz čega sve nastaje i u šta se sve vraća; neograničena zaliha iz koje se preobilje postojanja obnavlja. Promišljajući Talesov pojam prasupstancije – vodu, Anaksimandar se zapitao kako je moguće da prasupstancija bude nešto od posebnih stvari. To svjedočanstvo nam donosi Aristotel u svojoj Fizici: Ali neograničeno ne može biti ni jedno i jednostavno tijelo, niti pak – kao što neki govore – štogod mimo pratvari, iz čega im te nastaju, niti naprosto. Jer postoje neki koji to postavljaju kao neograničeno, a ne zrak ili vodu, kako ostale ne bi razorila ona od pratvari koja je neograničeno. One naime imaju oprečnost jedna prema drugoj, pa je na primjer zrak hladan, voda vlažna, oganj vruć; a kad bi od tih jedno bilo neograničeno, ostale bi već bile propale. Ovako kažu kako je nešto drugo ono iz čega su te pratvari. Anaksimandrvo promišljanje o apeironu, kao prapočelu sve stvarnosti počiva na zapažanju sukoba suprotnosti od kojih je sačinjen svijet, naime, sveprisutna suprotnost toplog i hladnog, suhog i vlažnog. Ove suprotnosti su kako kazuje Barnet u ratu i svaka prevlast jedne nad drugima je nepravda za koju one jedna drugima, u određeno vreme moraju da naknade štetu. Da je Tales bio u pravu govoreći da je voda osnovna stvarnost, ne bi bilo lako uvideti kako je bilo šta drugo ikada moglo da postoji. Jedna strana suprotnosti, hladno i vlažno, bila bi nekontrolisana, a toplo i suvo bi odavno iščezli. Prema tome, moramo da imamo nešto što po sebi nije nijedna od zaraćenih suprotnosti, nešto primitivnije, iz čega one nastaju i u čemu ponovo iščezavaju.

Razloge zbog kojih je Anaksimandar za prasupstanciju kazao da je je bezgranična iznosi nam Aristotel u Fizici: Nemoguće je da svako pojedino bude neograničeno; jer tijelo je ono što svakamo ima protežnost, dok je neograničeno protežno neomeđeno, tako da će neograničeno tijelo biti svakamo neomeđeno u bekonačnost. Uvidjevši rat i sukob pojedinačnih (pra)stvari, te njihovo međusobno nanošenje i trpljenje nepravde, Anaksimandar kao prapočelo svih stvari određuje nešto što ne može da ne bude, apeiron koji izmiče konkretnom određenju. Za Anaksimandra, ni Talesova voda, niti bilo koja druga vidljiva stvar nije nešto što može biti osnova svih drugih stvari. On je kako kazuje Kaluđerović načinio veliki korak napred time što je postavio nešto neperceptibilno, nešto manje određeno i ograničeno po karakteru, nešto od čega je sve drugo, kako se najčešće smatra , sekundarna manifestacija ili modifikacija …. apeiron sigurno zaslužuje da se nazove neograničenim ili beskonačnim. Anaksimandar kaže (ili Aristotel tako misli) da je njegovo načelo besmrtno i nepropadljivo. Prema tvrdnjama Hipolita, priroda tog načela je i večna i nestariva. Ovakve oznake može imati samo nešto što je radikalno drugačije od svega drugog u postojećem svetu … Arche svih stvari samo ne može imati arche, početak, jer bi to nužno zahtevalo novo arche i tako ad infinitum. A ono što nema arche, a nema ni završetka, je apeiron, jer da ima arche tada bi imalo i granicu.

Određujući apeiron za počelo svih bića iz kojeg sve nastaje i u njega sve propada , Anaksimandar premošćuje dijalektičku napetost između suprotstavljenih (pra)stvari, (toplog – hladnog, suhog – vlažnog), stavljajući ih u ravnotežu činjenja pravde i nepravde u prostor bezgraničnog u kome ove naizmjenice nastaju i iščezavaju (primjer smjena dana i noći, zime i ljeta). Naime, kako primjećuje Barnet, toplo čini nepravdu leti, a hladno zimi, i to bi na kraju krajeva dovelo do uništenja svega, osim samog Bezgraničnog, kada ne bi postojala neiscrpna zaliha iz koje suprotnosti mogu stalno iznova da se izdvajaju. Dakle, moramo da zamislimo beskrajnu masu koja se bezgranično prostire na svaku stranu sveta u kome živimo, a koja nije nijedna od poznatih suprotnosti. Ta masa je telo iz kojeg je jednom izronio naš svet i u koje će jednog dana opet biti apsorbovan. Slijedeći Aristotelove argumente u Fizici, Marić kazuje da postoje dva razloga zbog kojih je Anaksimandar smatrao apeiron počelom svijeta: Prvi razlog je što se nastajanje i nestajanje bića može vječno zbivati samo ako je izvor iz kojeg postaju i u šta nestaju ograničen. Drugi razlog je u tome što su elementi suprotstavljeni jedni drugima, npr. vatra je vruća, voda vlažna, a zrak hladan, pa ako bi jedan od njih bio neograničen, ostali bi bili uništeni. Zato apeiron mora biti neodređena supstancija iz koje nastaju elementi. Na taj način, Anaksimandar je na osnovu nama dostupnih svjedočanstava tvrdio da je sva zbiljnost svijeta potekla iz apeirona, iz njega sve nastaje i u njega sve propada. Zato nastaju beskonačni svjetovi i propadaju natrag u ono iz čega nastaju.

U spisima Pseudo – Plutarha nalazimo Anaksimandrovo kosmološko učenje, o nastanku svjetova, Zemlje, nebesa, sunca, živih bića i čovjeka, kazuje se, naime, da je Anaksimandar Talesov prijatelj, tvrdio da sadrži potpun uzrok nastanka i propasti svega i da su se iz njega odvojila nebesa i općenito svi postojeći beskonačni svjetovi. Izjavio je da propadanje, i kudikamo prije nastajanje (svjetova) postaje jer se od neograničenog vremena svi oni vrte u krugu. Tvrdi da Zemlja ima oblik valjka čija visina iznosi trećinu širine. Tvrdi da se od vječnosti plodonosna sila toploga i hladnoga odijelila u (trenutku) nastanka ovoga svijeta i da je iz toga (nastala) neka vatrena lopta (i) obavila zrak koji okružuje Zemlju kao što kora (obavija) deblo. Kad se rastrgla i zatvorila u nekakve krugove nastali su Sunce, Mjesec i zvijezde. Tvrdi još da je čovjek u početku nastao iz drugačijih živih bića (i) dok se otada ostala (bića) sama od sebe odmah hrane, samo čovjeku treba dugotrajno dojenja. Zato se, da je od početka bio takav (sc. kakav je danas), ne bi nikada održao na životu.

Marić komentarišući Anaksimandrovo kosmološko učenje kazuje da se odatle može zaključiti da je Anaksimandar smatrao kako se iz apeirona putem vječnog kretanja izlučilo toplo i hladno, te je toplo formiralo vatrenu loptu oko hladnog, a to hladno je na neki način postalo zemlja i voda. Kad se vatrena kugla rastrgla, nastali su Sunce, Mjesec i zvijezde. Anaksimandar je, dakle, učio da je porijeklo mora i zemlje hladna materija – vlaga ,te da ona (zemlja) lebdi u zraku ničim upravljana i zbog jednakosti zadržava isti razmak od svega. Oblik joj je zaobljen, zaokružen, sličan kamenu stupu. Po jednoj od ploha stupamo, dok je druga suprotna. Vatra je prema Anaksimandrovom učenju potisnuta na periferiju vrtloga , gdje su nastala nebeska tijela, koja su stiješnjeni zrak nalik na kotač, pune vatre, koje na jednom dijelu iz otvora ispuštaju plamenove.

Nadalje nas o Anaksimandrovom učenju o nebeskim tijelima obavještava Hipolit: zvijezde su kao vatreni krug odijelivši se po redu od vatre i obavivši se zrakom. Tu su ispusi slični nekim cjevastim prolazima kroz koje sjaje zvijezde. Zato, kad se ispusi začepe, nastanu pomrčine. Mjesec se pokazuje čas puniji čas manji, već prema tome da li se prolazi zatvaraju ili otvaraju. Postoje različita svjedočenja autora o veličinama nebeskih tijela, naime, na jednom mjestu se kaže da je Sunce krug dvadeset i osam puta veći od Zemlje, nalik na kolni kotač, obod mu je šupalj i pun je vatre, i na nekom dijelu kroz otvor ispušta vatru kroz cijev mijeha. Dok se potom kazuje da je Sunce jednako Zemlji, a putanja sa koje ispuhuje (vatru) i pod kojom se okreće dvadeset i sedam puta je veća od Zemlje. Komentarišući Hipolitov iskaz u Refutatio omnim haeresium Barnet kazuje da je mjesečev krug osamnaest puta veći no zemljin. Na drugome mjestu, drugi autor kazuje da je Anaksimandar mjesec odredio kao krug devetnaest puta veći od Zemlje, sličan kolnom (kotaču), šupljeg otvora punog vatre kao i Sunčev. Leži koso kao i ono i ima ispuh nalik cijevi mijeha. Pomračuje se radi okretanja kotača. Ova odstupanja u brojevima kojima se određuje veličina određenih nebeskih tijela ima svoj razlog u tome da se kako kazuje Barnet brojevi 18 i 27 odnose na unutrašnju, a 19 i 28 na spoljašnju periferiju. Možda je moguć zaključak da su točkovi zvezda devet puta veći od Zemlje; jer brojevi 9, 18 i 27 igraju značajnu ulogu u primitivnim kosmogonijama.


Autor: Senad Arnaut

Upute na tekst:

Diels: Predskokratovci (Fragmenti).
Dž. Barnet: Rana grčka filozofija.
D. Marić: Anaksimandar.
M. N. Đurić: Istorija helenske etike.
Ž. Škuljević: Obezdrumljenost.
Ž. Kaluđerović: Rana grčka filozofija.

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤